Ekološka vina Chresno na Vinskoj faci poslije placa

/u /od

Prva ovogodišnja Vinska faca poslije placa koju u wine shopu Witrina u zagrebačkoj Vlaškoj ulici 7 organiziraju sommelierka Manuela Maras i vlasnik trgovine Ivo Pavlović bila je u znaku vina koja na svojoj etiketi nose svima sve draži – zeleni listić, odnosno vina s eko-certifikatom. Face koje su se spustile s placa kušala su eko-vina Chresno koja su iz Male Črešnjevice donijeli bračni par Ivona i Miroslav Slaviček

„Jako smo vezani uz Podravinu i Bilogoru, što smo dokazali kad smo dali otkaze na stalnim poslovima u Zagrebu i vratili se u rodni kraj. Istražujući povijest ovoga kraja saznali smo da se Mala Črešnjevica u srednjem vijeku zvala Chresno (čresno). Budući da se naš vinograd nalazi upravo na tom mjestu, u blizini najvišeg vrha Bilogore, bilo je logično da tako nazovemo svoju vinariju“ objasnila je Ivona Slaviček na početku druženja točeći Rajnski Rizling.

Vinska faca s placa u Witrini – vinarija Chresno

Face su zavrtjele čašu, a nakon kušanja razvila se žustra rasprava. Naime, Chresno Rajnski Rizling je bio drukčiji od očekivanog. Odličan… ali drukčiji. „Upravo je to karakteristika vina s ekološkim certifikatom. Ona su živa, a mi u boci, bez ikakvih intervencija želimo imati vina koja zadržavaju miris i okus loze na trsovima. Nema tu puno filozofije. Cijenimo ono što nam je priroda dala i stvaramo u suradnji s njom. Naša vina imaju svoj potpis i nemoguće je da su svake godine ista. Kada bi bila ista, bio bi tPo očiti znak je da smo nešto kemijali s njima. Kakva će biti, određuje priroda“ objasnio je Miroslav Slaviček i opisao njihov vinograd koji je okružen prirodom, a redovni su posjetitelji divlje životinje i ptice. „Čak nam na trsovima rade gnijezda, a mi ih s oduševljenjem ostavljamo na miru, jer to nam je znak da u našem vinogradu nema štetnih sastojaka koji bi zatrovali zemlju i plodove koje daje. Zapravo i kad nam životinje malo obrste mladice ili grozdove… ne uzrujavamo se previše, jer mi smo došli na njihovo, oduzeli smo im zemlju i ne bi bilo pravedno da je totalno svojatamo“.

Ivona i Miroslav Slaviček u svom vinogradu

Njihov vinograd broji 17.000 trsova ekološkog uzgoja na četiri hektara površine na kojem raste čak 14 sorti grožđa. Uz klasike – chardonnaya, rajnskog rizlinga, traminca mirisavog, bijelog i žutog muškata, zelenog silvanca, syraha, merlota i cabernet sauvignona zasadili su i četiri hibridnih sorti solaris, muscaris, cabernet blanc i cabernet cortis. „Kupili smo vrhunske sadnice i to u Njemačkoj, u rasadniku starom 80 godina i nismo požalili. Možda bismo sad, kad smo vidjeli kako posađene sorte rastu na našoj pjeskovitoj zemlji, posadili više PIWI sorti. Naime, one su nastale križanjem druge generacije hibrida s plemenitim europskim lozama, a otporne su na plamenjaču i pepelnicu koje predstavljaju pošast za vinograde. Budući da je u ekološkom uzgoju dozvoljeno samo prskati sumporom i bakrom, te biljnim pripravcima ove su nam sorte idealne“ objasnio je Miroslav.

Na red za kušanje je došao Muškat Chresno koji je opet izazvao oduševljenje, jer je opet bio odličan, ali drukčiji od očekivanog, onog na što smo navikli pijući vina iz konvencionalne proizvodnje. Pohvale su dolazile sa svih strana, a Ivona i Miroslav, koji sami obrađuju i njeguju 17.000 trsova i tretiraju ih poput ljubimaca, znaju svaki listić i grozd, žive s prirodom, dobili su potvrdu da im se trud isplati.

Vinska faca s placa u Witrini – vinarija Chresno

 

Veliko zanimanje izazvalo je kušanje vina od većini nepoznatih PIWI sorti. „One su posebne. Kao da je u svakoj bobici prirodni putem nastala kupaža. A, od posebnih sorti dobivaju se i vina posebnih okusa i mirisa. Mnogi na takva vina gledaju s nevjericom, ali eto, osim po ekološkoj proizvodnji i po tome smo posebni u svom kraju. PIWI sorte u Hrvatskoj imaju priznatu sortnost i smatram da ne smijemo robovati tradiciji. Nemojte nas krivo shvatiti… mi poštujemo tradiciju, ali se i okrećemo prema novom. Za deset godina će ove sorte, poput muscarisa kojeg upravo kušate biti „stare“ sorte, a uzgojit će se opet neke nove“ kazala je Ivona točeći Muscaris Chresno, a Face su nakon kušanja bile oduševljene. Čaše su se brzo ispraznile i tražila se kapljica više.

Vinska faca s placa u Witrini – vinarija Chresno

 

„Merlot Chresno kojeg ćete na ovoj Vinskoj faci s placa posljednje kušati je mlad, od prošlogodišnje berbe, ali namjerno smo ga donijeli da se uvjerite u prednost eko-vina. On već ima punoću, a kad odleži nekoliko godina, za što ima velikog potencijala, bit će to veliko vino“ s ponosom je objasnio Miroslav Slaviček i dodao kako planiraju u vinogradu sagraditi podrum i kušaonicu te pokrenuti ruralni turizam u svom kraju. A, dok se čeka izgradnja, uputite li se u Malu Črešnjevicu na kušanje ostalih njihovih vina, bračni će vam par osigurati boravak (jer nakon kušanja mora se prespavati) u ruralnoj kući Villa Lipica koju je nedavno otvorio njihov prijatelj Mario Škorak. Eto, to su dva dobra razloga (a ima ih bezbroj) zašto se uputiti u Pitomačku vinsku regiju.

 

Foto: Nikola Zoko i Sunčana Barušić

Vincekovo u Svetom Ivanu Zelini

/u /od

„Sveti Vincek gorice nam čuvaj, Sveti Vincek dobrog vina nam daj. Če Vinka sunce peče, v lagve vino teče“ govori se na Vincekovo, kada se vinogradari odlaze u vinograde i odrežu nekoliko trsova koje stave u pehar s mlakom vodom pokraj prozora. Nakon nekog vremena, loza će potjerati pupove, a običaj kaže da će se po tome vidjeti hoće li ove godine vinograd biti plodan.

Vincekovo se slavilo gotovo u svim vinogradima i kletima, a jedan od domaćina ove je godine bila i Klet Ljubekov gaj, poznata po finoj hrani i još finijoj kapljici. Klet je okružena vinogradima u koje je domaćin Robert Smrndić pozvao okupljene, pa uz pjesme koje je izvodilo Hrvatsko pjevačko društvo Zelina obrezao prve rozgve s reznika. Pomagao mu je Hrvoje Koščec, gradonačelnik Svetog Ivana Zeline koji je zalio trsek dobrim vinom, Marinka Zubčić Mubrin, direktorica TZG Svetog Ivana Zeline objesila je na lozu domaće kobasice – jedan od jamaca da će nova vinogradarska godina biti rodna i plodna, a velečasni Vlado Bogdan blagoslovio je vinograd.

Robert Smrndić sa suprugom

Devet svetaca štite vinograde i vino

Sveti Vinko nije jedini vinski svetac jer zaštitnika vina i vinogradara u našem krajevima ima čak devet. Za tri mjeseca stići će sv. Juraj, a do Jurjeva, 23 travnja, u vinogradu se moraju posaditi novi nasadi loze, a u starom vinogradu razbacati gnoj te okopati i obrezati trsove. Vino ima i zaštitnicu, sv. Sofiju koju narod naziva ledenom, odnosno smrznutom sveticom. Vjeruje se da ako na njezin dan, 15. svibnja, bude mraza, vinograd neće roditi.

Do 24. lipnja moraju se gorice drugi put okopati, povezati, opljeviti i poprskati, jer iza Ivanja (sv. Ivan Krstitelj) u vinograd se ide samo opiriku postrugati, zaperke i mladice odstraniti – kaže se u narodu.

Na dan sv. Bartola, 24. kolovoza, vinogradari odlaze u vinograde i stavljaju strašila za ptice, a kada se vežu strašila, kažu običaji, mora se čvrsto zažmiriti „da ne budu žgvorci vidili dojti v trsje“. Sveti Mihael, kojeg se slavi 29. rujna veže se uz berbu grožđa koje prema narodnim običajima počinju sedam dana poslije Miholja. Ranije se brao portugizac te pojedine sorte koje ranije dozrijevaju na jugu. Danas, kako se klima mijenja, berbe nažalost moraju početi i ranije.

Prema narodnim običajima, na dan Sv. Martina, 11. studenog slavi se sazrijevanje mošta, koji se šaljivim ceremonijalom krštenja pretvara u vino. Uz taj se događaj veže i uzrečica: “Došel, bu došel sveti Martin. On ga bu krstil ja ga bum pil“, a blagdan Sv. Andrije povezuje se s početkom trgovine vinom, jer je do tog dana, kaže se u narodu, mlado je vino već sazrilo i spremno je za prodaju. U povodu 30. studenog se stoga govori: “Došel, bu došel sveti Jandraš, on te bu pital po čem ga daš.” Zadnji je to svetac u kalendarskoj godini koji se veže uz vino.

Ne smijemo zaboriviti još jednog zaštitnika kojeg se veće uz vinsku priču. Riječ je o rimskom papi Sv. Urbanu koji je prema predaji spasio vinograde od tuče. Za 21. svibnja tako se veže izreka: “Ako na Urbanovo sunce grije, jesen pune bačve nalije”.

 

Foto: Nikola Zoko

Prije maškaranih tanca u Kastvu, ispecite tradicionalni pusni Presnac

/u /od

Doba je Poklada, sve do Pepelnice novi su gradonačelnici preuzeli ključeve gradova i na ulicama i trgovima vladaju maškare. Onako kako znaju – ludo i veselo. Pa, želite li ludo i veselo provesti vikend, ali i uživati u svježem zraku, predivnom pogledu na Kvarner i otoke, razgledati mnogobrojne kulturne baštine, dobro pojesti i popiti, posjetite Kastav, gradić u zapadnom dijelu Primorsko-goranske županije, u neposrednoj blizini Rijeke, sazdan na 365 metara visokome brijegu.

Halubajski zvončari

U Kastvu se puhanjem u Antonjski rog 17. siječnja na blagdan sv. Antona (Antonje) najavljuju pokladne ludosti (pusne nemotarije), maškare, a traju sve do Pepelnice (Čiste srede). Mnogi ovo ludo razdoblje zovu i „peto godišnje doba“ koje u čitavoj Kastavštini, a i na gotovo cijelome sjevernojadranskom prostoru započinje pohodom zvončara. Korijeni ovoga običaja sežu još u pretkršćansko doba, kada su bukom zvona i zastrašujućim maskama s rogovima ljudi obilazili naselja tjerajući zimu, zle duhove i zazivajući proljeće.

Neki novi klinci

Vrijeme prolazi, tradicija se nastavlja, ali dolaze i neki novi klinci, pa osmišljavaju i nove maske, a osim na ulicama i trgovima Kastva, veseli se i u Maškaranom centru Kastav, koji zapravo postaje centralno mjesto zabave. „ U Kastvu živimo za ovaj dio godine“ kaže dugogodišnji organizator karnevala Oleg Medica ne krijući oduševljenje što su se nakon dvije godine pandemije, maškare vratile u grad. „Kostime su šivali i osmišljavali mjesecima, a na ples i zabavu pod maskama (maškarane tance) dolaze i grupe s tematskim maskama”.

Bogat program u boćarskom domu Slavko Stanić, odnosno Maškaranom centru Kastav je započeo u subotu, 21. siječnja i trajat će još četiri subote od 21 sat pa sve do 4 ujutro. Prve subote maškare su zabavljali Ansambel Direkt i Koktelsi, a u preostalim vikendima ludilo se nastavlja uz svirku Maura Staraja i LaBande, grupe Gustafi i Night Express, a kao predgrupa svake subote nastupa grupa Ansambel Direkt.

Mistična Crekvina

Kastav po noći i danu

Za takve zabave morate rezervirati cijeli vikend, pa predlažemo spavanje u Hotelu Kukuriku koji ima i odličan restoran. Ali, dan iskoristite za razgledavanje kulturnih baština, od Gradskih zidina, Crekvine, preko predivnih trgova do Gradske lože, a kad napravite krug po ovom gradiću i razgledate sve miće muzeje, poput Kuće Belice (vino-kupaža autohtonih sorti verdića, divjake i mejskog kojima se pridodaje malvazija), svakako navratite u Oštariju Fortica. Eh, ovdje vas očekuju specijaliteti koji će uljepšati dan (ili večer).

Tradicionalna pusna jela

Prema knjizi Kastavština, Ive Jardasa, što se tiče pusnih jela, nekad je sve započinjalo na Prašći pondejak (svinjski ponedjeljak), ili najkasnije u srijedu prije Pusta, kada su se klale svinje pa je svako domaćinstvo tih pusnih dana kuhalo Juhu od prašće hrtene kosti (juhu od svinjske leđne kosti). U tom su se kraju jele i pečene olite – svinjska debele crijeva nedjevena rižom pomiješanom sa svježom svinjskom krvlju te dodatkom grožđica, šećera, cimeta i klinčića – inačica kontinentalnih krvavica, samo u slatkastoj varijanti.

U vrijeme Pusta (vreme od Trih kraji do Pepelnice) u Kastavštini pripremale su se i Supice, Kisela repa s Fažolon i Makaruni, Prežgana juha z jaji, Bakalar s palentum i Fritaja od jaja koja su se pobirala na Pusni pondejak, te Presnac, pusni kolač koji se i dandanas mijesi na sam Pust, utorak prije Pepelnice.

Priprema je vrlo jednostavna, a količina se sastojaka može prepoloviti. Naime, kako se navodi u knjizi, navedena količina bila je za velike plehove, kada su i pećnice bile puno veće od današnjih.

Presnac

 

Presnac – Kastafski

(recept gospođe – gospe Mire Spinčić)

Za nadjev – pašt

1 kg riže

500 g šećera

400 g grožđica (namočenih u mlijeku ili malo ruma)

prema potrebi slatkog kruha ili keksa (petit beurre) ili piškota po potrebi

500 g maslaca

4 veće kisele jabuke

8 jaja

2 žličice mljevenog cimeta

2 žličice mljevenog klinčića

4 vrećice vanilin šećera

Priprema nadjeva

Na pola jednog rastopljenog maslaca dinstajte rižu. Dolijevajte vode koliko treba da se riža ne raskuha. Još u toplu smjesu dodajte šećer i drugi, cijeli maslac, pa promiješajte da se rastopi.

Ogulite i grublje naribajte jabuke pa ih dinstajte na drugoj polovici prvog maslaca. Dodajte u nadjev i dobro promiješajte. Kada se riža ohladi, dodajte dobro umućena jaja, cimet, mljevene klinčiće i grožđice. Ako je nadjev previše mekan (prerijedak), dodajte narezanih piškota (slatkog kruha ili keksa).

Tijesto – testo /kora

700 g brašna

3 jaja

100 g šećera

150 g maslaca

1 kockica svježeg kvasca

korica jednog limuna

malo soli

mlijeka – koliko treba

U malo mlakog mlijeka u kojeg ste umiješali žličicu šećera i žličicu brašna izmrvite kvasac i ostavite na toplom da se diže. Umutite jaja, dodajte šećer, rastopljen – mlak maslac, dignuti kvasac, koricu limuna te sol pa umijesite tijesto. Ako je pretvrdo, dodajte malo mlakog mlijeka. Tijesto podijelite na dva dijela. Prvi dio razvaljajte i njime prekrijte dno namaštenog i brašnom posipanog pleha. Po tijestu rasporedite pašt (nadjev), razvaljajte drugu polovicu tijesta i njome pokrijte nadjev. Pecite sat vremena u pećnici zagrijanoj na 180 °C.

Foto: arhiva TZ Kastva, Nikola Zoko, Dean Jurčić i Sunčana Barušić

 

Pink day će se održati 22. travnja u Laubi!

/u /od

Nije niti crveno ni bijelo vino. Okus kao da mu naginje bijelom, ali boja – crvenom. Rosé je posebno vino, a ovisno o vremenu kojemu će biti izloženo djelovanjem pokožice (jer, svježe cijeđen sok grožđa uvijek je bijel, a boju mu daje upravo pokožica), ono će biti svijetlo – nježno ružičasto, do tamno ružičasto. Okus je nježan i raznolik: od arome breskve do trešnje maline, jagoda, lubenice, citrusa, cvjetnih nota…

Ime rosé dolazi od francuskog naziva, a mogu se praviti mirna i pjenušava vina sa širokim rasponom slatkoće – od vrlo suhog provansalskog do slatkog. Slaže se gotovo sa svim jelima, a vrlo često ga se služi uz svježa jela, zakuske i fingerfood, dok se mnogi slažu kako je izvrsno i samo, dobro ohlađeno, više u ljetnim nego zimskim mjesecima.

Pogrešno je mišljenje da rosé vina vole samo žene. Vole ga pijuckati i muškarci, samo ponekad nerado to priznaju (najvjerojatnije zbog boje), a za popularnost rosé vina u našim krajevima sigurno je najzaslužnija udruga WOW (Women on Wine) – Žene i vino, osnovana u Zagrebu prije 11 godina, a inicirala ju je Sanja Muzaferija sa željom da istakne žensku prisutnost na vinskoj sceni (ne isključujući ni vinare muškog roda).

Sanja Muzaferija je utemeljila i popularni festival ružičastih vina Pink Day Zagreb (prvi se održao 8. ožujka 2013.), manifestaciju koja slavi ružičasta vina, pjenušce i šampanjce. To je ujedno promocija hrvatskih rosé vina, njihovih proizvođača i distributera, a ujedno promocija i odabranih europskih proizvođača rosé vina (Austrija, Slovenija, Srbija, Mađarska, Italija, Francuska…). Od 2014. godine u sklopu manifestacije održava se i Green in Pink, promocija hrvatskih maslinovih ulja, a velik interes pobuđuju i radionice o rosé vinima te maslinovim uljima koje su edukativnog i promotivnog karaktera.

Važno: ove godine su organizatori promijenili datum održavanja Pink Daya koji slavi 10 godina, pa u svoje kalendare svakako upišite datum 22. 4. a mjesto –  Lauba. Kao i svake godine, bit će to festival pozitive, optimizma, festival na kojem se slavi proljeće, ženstvenost i ljepotu uz dakako umjereno uživanje u laganom i nježnom rosé svijetu

Dobri razlozi za provesti vikend u Rijeci

/u /od

Stižete li u Rijeku automobilom, da bi vam sve bilo „pri ruci“, nastojte parkirati negdje uz riječki Korzo (najbolje je potražiti mjesto na parkiralištima uz more). Korzo je žila kucavica Rijeke na koju se nadovezuje još jedna važna gradska ulica, ulica Ante Starčevića odakle je dobro krenuti u istraživanje centra grada. Naime, uže središte Rijeke nalazi se uz ovu najužu gradsku ulicu koja s jedne strane otkriva pregršt zanimljivih uličica i kala, a s druge kulturne spomenike poput „kosog tornja“, kako je nazvana crkva Uznesenja Marijina u Starome gradu. Naime, zahvaljujući mjerenjima iz 1920. pokazalo se da je toranj nagnut otprilike 40 centimetara. U ulici se, kao i na Korzu nalaze mnogi kafići te restorani u kojima se nudi veliki izbor hrane i pića.

Gradska tržnica

Svakako navratite na gradsku tržnicu – ne zbog štandova i kućica, nego dva paviljona i zgrade ribarnice. Kada ju je, snimajući svoje reportaže, posjetio prvobitno montipajtonovac, a potom odličan TV putopisac Michael Palin, rekao je  „Ovo je katedrala ribe“, naravno ne zbog ribe nego ukrasa i dekoracije. Arhitekt trobrodne bazilikalne građevine, koja je svečano otvorena 1915. godine je Riječanin Carlo Pergoli, a venecijanski kipar Urbano Bottasso zaslužan je za kamenu dekoraciju s motivima morske flore i faune koja joj daje secesijski pečat. Ako zanemarite miris ribe i užurbanost karakterističnu za ovakva mjesta, imat ćete dojam da ste u nekoj palači, a popnete li se na galeriju, doživljaj će biti još bolji. Uz ribarnicu su izgrađena dva jednaka paviljona pokrivene tržnice koje je, koristeći željeznu konstrukciju i staklo konstruirao arhitekt Isidor Vauching u stilu visokog historicizma.

 

Pauza za rani ručak

Restoran ŠtoRiJa se nalazi na samom riječkom Korzu, točnije na adresi Riva 6 i omiljena je destinacija za ljubitelje zdrave hrane, vegetarijance i vegane. Međutim, ako ste u šarolikom društvu svatko će naći nešto za sebe. Naime, ljubitelji mesa bit će oduševljeni mesnim delicijama, premium burgerima od black angusa i boškarina te maštovitim junećim s odličnim umacima i hrskavim krumpirićima. Ako netko za stolom voli tjesteninu, odlični su fuži s boškarinom i crnim tartufom i pljukanci ŠtoRija. Međutim u restoranu su vrlo ponosni s asian cornerom, vegetarijanskim i veganskim burgerima dovitljivih imena i hit obrocima – Poke Bowl-ima.

Da pojasnimo: ne postoji zapravo precizna priča o podrijetlu, a mnogi se slažu da počeci izrade jela datiraju još od pretkolonijalnih vremena na Polineziji, konkretno, riječ je o grupi otoka od Havaja do Novog Zelanda. Lokalno bi stanovništvo, dolazeći iz ribolova, svježu ribu rezalo na komadiće, začinilo, odnosno mariniralo je, te u zdjelici kombiniralo s rižom, svježim ili mariniranim povrćem, voćem, orašastim plodovima, raznim umacima… svim divotama koje je imalo pri ruci. Od tradicionalnog jela havajskih kuća (riječ “po kay” znači sasjeći, izrezati na komade), poke koji se najčešće radi i poslužuje u zdjeli (bowl – zdjela) 70-ih godina naglo se proširio svijetom i u nekim zemljama prerastao u street food.

U ŠtoRiJi su pripremili mnoge sastojke od kojih slažu ovo vrlo zdravo i lako probavljivo jelo. Basmati riža, smeđa riža ili salata koji će poslužiti, kao kod svakog pokea – kao podloga, a potom, ovisno o vrsti: panirane kozice, falafel, dimljeni losos, marinirana i pržena piletina, soja umak, rotkvica, edamame, ananas, avokado, hummus, domaći umak od buče, umak od meda i senfa i na kraju za posipanje: prženi pistaciji, obični i crni sezam…. Opet za svakog ponešto.

Palača Šećerane

Želite li na najbolji način upoznati Rijeku, zavirite u novouređen Muzej grada Rijeke koji se nalazi na kraju Korza u Art-Kvartu, u zgradi koju današnji Riječani nazivaju i palača Benčić prema posljednjem poglavlju njezine tvorničke biografije s kraja 20. stoljeća. Šećeranu je 1750. godine pokrenula nizozemska kompanija Arnoldt&Co. Pogon je najprije bio na današnjoj Mlaki, a potom se preselio na teren današnje palače, jer u ono je doba to bilo obalno mjesto gdje su jedrenjaci mogli dopremati sirovi šećer i istovariti ga takoreći pred pogonskim vratima. U šećerani je bio zaposleno 700 radnika, a s radom je prestala 1826. godine. Potom su uslijedile prenamjene zgrade: mađarska ga je vojska koristila kao vojarnu, a 1851. godine u njoj kreće proizvodnja duhana koja je izrasla u najveći pogon za preradu duhana u Austro-Ugarskoj Monarhiji s 2000 zaposlenih. I na kraju, od 1945. do 1998. godine u kompleksu je bila smještena Tvornica motora Rikard Benčić.

Uostalom, zašto dalje prepričavati… u Palači šećera, najvećem neobaroknom zdanju na istočnoj obali Jadrana, koja 1970. godine postala zaštićeno kulturno dobro, prikazana je gospodarska prošlost grada u kojem je sredinom 19. stoljeća radilo pola ukupne hrvatske industrije. Ovdje ćete ćuti priče o ljudima koji su zadužili grad i brojnim izumima koji su iz Rijeke krenuli u svijet. Naime, u Rijeci je izumljen torpedo…

Muzej Grada Rijeka priprema i novi postav: Motorni brod Galeb i to – na brodu Galeb. Naime, brod izgrađen 1936. godine prošao je mnoga mora i namjene, a najpoznatiji je kao Titov brod. Početkom Domovinskog rata iz Pule je odvezen u crnogorsku luku, a krajem devedesetih ga kupuje grčki brodovlasnik koji ga želi preurediti u luksuznu jahtu. Brod je dotegljen u riječko brodogradilište Viktor Lenac, gdje je zbog nedostatka novca i ostao. Ministarstvo kulture Galeb je proglasilo kulturnim dobrom 10. listopada 2006. godine, a danas je u vlasništvu grada Rijeke. U njegovom renoviranju sudjeluje Ministarstvo regionalnoga razvoja, a povučeni su i fondovi Europske unije kroz koje je odobreno 68.891.606,18 kn bespovratnih sredstava iz Europskog fonda za regionalni razvoj. Ove se godine planira završiti restauraciju te opremanje Galeba koji će imati kulturnu namjenu (stalni muzejski postav, povremene izložbe, kino) ali i komercijalnu namjenu – hostel, bar/restoran i suvenirnicu.

Desert na kraju

Za detaljno razgledavanje kompletne Palače šećera, odnosno izložaka koji pričaju priču o Rijeci treba podosta vremena… gotovo cijelo poslijepodne i kad se napusti zgrada, ima se dojam da se nije zavirilo u svaki kutak. Treba se na takvo mjesto vratiti, ali ne u jednom danu, jer otvorio se apetit.

Pješice ja malo daleko, možete gradskim prijevozom ili sjesti u automobil i otići u Bistro Paris koji se nalazi na Šetalištu Joakima Rakovca 2a. Od 1936. godine na ovoj su adresi bili restorani, kafići, bilo je to mjesto i za malo slobodnije zabave, pa čak je i Armada imala svoj klub. Kad su ga preuzela braća Suzić, odlučili su promijeniti i ime… jer dosta je bilo Parisa. Međutim, zahvaljujući godinama postojanja, prema tom mjestu Riječani su nazvali i kvart, autobusna stanica nosi ime Paris i nastao je pravi problem. Pogotovo, novo je ime bilo Kalorija, jer htjeli su naglasiti da se ovdje ne mora brinuti zbog kalorija, koje su zdrave, od domaćih sastojaka –  a gosti su to shvaćali drukčije. Tradicija je prevagnula, i vraćeno je ime Paris, koje i danas predstavlja mjesto gdje se dobro jede.

Od fenomenalnih stakeova, odličnih pizza, domaće tjestenine, juhe i maneštrice, rižota, pa do specijalnih menija koji se slažu s obzirom na sezonu namirnica ili prigodne datume. Za desert nude tortu od lješnjaka – bez glutena, ali i tradicionalne odlične Riječke kremšnite. Porcije su zaista obilate, ali pojest ćete ih u slast jer su drukčije od običnih – najprije se na lisnatom tijestu nalazi pjenasta krema od žutanjaka, potom mješavina kreme od žutanjaka i šlaga i na kraju šlag.

Kako kod braće Sladić gotovo svi detalji imaju svoju priču, tako je u njihovom ponudi i kolač rigojanči. Priča je to o slavom romskom violinistu Rigou Jancsiju koji je svojim sviranjem i karizmom zaveo, kako tvrde, najljepšu ženu tog vremena, Claru Ward. I sve bi to bilo lijepo da Clara nije bila udana za belgijskog princa. Dogodio se skandal, Clara se razvela od princa i u tajnosti udala za Rigoa. Ljubav je trajala, a priča se da je Rigo svojoj ljubavnici jednom prilikom poklonio kolač uz riječi „Probaj, smeđ je poput moje kože, sladak poput tvog srca“. Ne zna se tko ga je točno napravio, ali da je odličan, možete se uvjeriti u Bistrou Paris!

Rijeku nazivaju posebnim mjestom punim povijesnih baština, gradu koji je dom mnogih umjetnika, glazbenika koji su stvarali rock scenu Hrvatske i publikom koja je spremna prihvaćati nove trendove, inovativnom mjestu kao stvorenom za mlade, u kojem je lijepo živjeti, boraviti ali i provesti vikend, stoga – put pod noge i posjetite  „Grad koji teče“.

Foto: Nikola Zoko

Chef Marko Đurašević mijenja gastronomsku sliku Hrvatske

/u /od

Radi se da bi se zaradilo za život. Ali, postoje ljudi koji rade svoj posao tek toliko – da ga odrade, a postoje i pojedinci koji svom poslu gotovo izgaraju od želje da stvore nešto novo, drukčije, bolje, svakog dana žele usavršiti svoj rad. Upravo je takav chef Marko Đurašević koji, nakon što je napustio splitski restoran Kinoteka kojemu  je donio visoku razinu fine dininga baziranog na konceptu Japansko-mediteranske fuzije, trenutno u Splitu radi kao kreativni chef restorana Olive Tree i Roof 68.

„Od malih me nogu zanimala kuhinja. Naprosto, uživao sam promatrajući majku i baku kako pripremaju jela. One su bile iz Vukovara i njihove kobasice te pekarski proizvodi bili su nezaboravni. S druge strane, crnogorski dio obitelji izvještio se u pripremanju proizvoda od mlijeka, a ja sam crpio i pamtio sve i nekako mi se to na specifičan način posložilo u glavi“, kaže Marko Đurašević podrijetlom iz Podgorice u Crnoj gori kojeg je najprije privukla kemijska struka, pa je tako diplomirao kemijsku tehnologiju od koje je odustao, pa je dvije godine bio na likovnoj akademiji.

Pink Panter: jadranski šipak, opalys, bjjela čokolada, yuzu, jagoda, bubble gum i sladoled od perzijske ruže

„Bila su turbulentna vremena, a trebalo je zaraditi koji novčić, pa sam kao tinejdžer ljeti radio kao pomoćni radnik u kuhinjama hotela. Vagao sam stalno u glavi i došao je trenutak kad je ona strana vage, na kojoj je bila gastronomija prevagnuo, premda sam bio svjestan da moram početi od – samog početka“ kaže Đurašević koji je tada odlučio posao potražiti u inozemstvu. Tri je godine u Francuskoj radio gotovo sve, od pranja posuđa do guljenja krumpira, ali željan znanja, pamtio je svaki detalj koji je vidio i čuo, te učio i usavršavao se. Poziv kuma da dođe raditi u Nou Manolinu, restoran u turističkom španjolskom gradu Alicenteu u Valenciji bio je početak uspona Đuraševićeve profesionalne kuharske karijere.

„U Nou Manolini radila je cijela obitelj. To me je oduševilo, pogotovo njihov pristup namirnici i hrani, a tražilo se i savršenstvo u obradi, prezentaciji i pristupu gostu. Stoga ne čudi da su stalni posjetitelji bili i poznati glumci, u restoranu je uživao i španjolski kralj, a vrlo česti gost je bio čuveni chef Joel Robuchon koji je na kraju utemeljio svoju filozofiju gastronomije i restorana na temelju principa iz Manolina. Svojim konceptom je bio toliko uspješan da je restorane koje je vodio okitio s 30 Michelinovih zvjezdica, a gastronomski vodič Gault Millau ga je prozvao chefom stoljeća“ prisjeća se chef Đurašević.

Potom je uslijedio nov izazov. Naime, Đurašević je dobio ponudu španjolskog lanca restorana Kataria Gastronomika da radi kao stariji, samostalni kuhar. Restoran u kojem je radio, za devet je mjeseci dobio preporuku Michelina. Već ozbiljne karijere Đurašević se tada odaziva pozivu korporativnog šefa velikog hotelskog lanca Barcelo u Barceloni. U istom je gradu radio na visokim položajima u nekoliko restorana, a potom seli u Madrid gdje u restoranu Distriito 798 radi kao izvršni šef.

Coco…coc…coco… teksture kokosa, s piña coladom, espumom od slatko/kiselog mlijeka, kokicama i chocopopsima

„U tom smo restoranu pripremali fusion jela u kojima smo kombinirali okuse Kine, Perua i Japana, a definitivno usmjeravanje prema mojoj današnjoj filozofiji kuhanja, kombinaciji japanske gastronomske tradicije i Mediterana dobio sam u restoranu Ikibana Sarria u Barceloni gdje sam radio kao šef istraživanja“ kaže Đurašević koji je nakon Europe radio i u Americi koja ga baš i nije impresionirala, pa se na nagovor prijatelja, sa suprugom i troje djece preselio u Split i nakon 23 godine svjetske karijere najprije radio u restoranu Portofino, a potom u Kinoteci te danas u restoranu Olive Tree.

„Jela restorana Olive Tree su pripremljena uz fuziju Japana i Mediterana. Smatram da je spoj japanske tehnike i mediteranskih namirnica i začina savršen. Na žalost mnogi Hrvati još imaju predrasudu o sirovim jelima, a mi smo zaduženi da ih razuvjerimo. Primjerice: pršut nije termički obrađen, a svi ga jedemo. U gastronomiji se mnogi, pa i ja vraćamo korijenima, počecima. Puno sam proučavao povijest gastronomije, pogotovo na našim područjima. Primjerice, danas bacamo iznutrice ribe, a one su zaslužne za umami, peti okus. U staro doba namirnice su se miješale sa solju i mediteranskim biljem. Smjesa je fermentirala na suncu tri mjeseca da bi na kraju nastao eliksir prepun omega-3 masnih kiselina fantastičnog okusa. Otuda potiče i garum – poseban eliksir na prirodnoj bazi koji je bio omiljen u doba Rimljana. Tada se, eto, ništa nije bacalo, a danas većina iznutrica završi u kanalizaciji i smeću. A, to je pogrešno. Ako već ubiješ životinju, ubereš biljku ili plod, iskoristi ih u potpunosti, jer od svakog se dijela mogu pripremati čudesna jela“ sa žarom objašnjava Đurašević koji je još 2019. godine kolegama prezentirao mogućnost 100-postotne iskoristivosti tune, predstavivši je kao riblje prase. Đurašević je tada od onoga što drugi bacaju – riblje jetre, srca i želuca počeo raditi delikatese.

Sekvencija rajčice

Inspiracije chefa Marka Đuraševića i želja za pomacima u pripremi i prezentiranju jela su nezaustavljivi, a u to ćemo se sigurno uvjeriti nakon otvorenja novog splitskog restorana Boiler. „Puno se uložilo u uređenje prostora, trenutno traju završni radovi i planiramo otvorenje negdje oko Uskrsa. Puno ime restorana bit će Boiler Arts&Culture i pokušat ćemo napraviti spoj mode, glazbe, umjetnosti, clubbinga i gastronomije. Bit će to nešto sasvim novo, nama jako izazovno, a gostima interesantno. Jela koja ćemo pripremati bit će, pogotovo što se tiče tehnike obrade povezane s Japanom, a namirnica će biti Jadranska. Zapravo, velika mi je želja udomaćiti termin Japansko Jadranska fuzija, umjesto Japansko Mediteranska. Naime, nismo niti svjesni što sve krije naše more i koliko su domaće namirnice kvalitetne. A, o kvaliteti sirovine, odnosno namirnice ovisi i kvaliteta pripremljenog jela“ pojašnjava Đurašević otkrivajući da će blagovanje u novom restoranu biti potpuno drukčije.

„Naš jelovnik neće biti dosadan, tipičan – predjelo, glavno jelo, desert. Svaki slijed bit će zapravo full course, odnosno multicourse dining. Za primjer, da pojednostavnim, uzeti ću – naranču. Od naranče se može napraviti prah, sok, sladoled, krema, vruća i hladna pjena… pa sve poslužiti tako da se dobije kontrast, a gost će osjetiti ugodu i iznenađenje. To je naranča u više tekstura koje su dobivene različitim tehnikama. Budućim gostima pripremamo nešto sasvim novo, težit ćemo perfekciji (koja je zapravo nedostižna), odnosno imperfektnoj perfekciji. Ispred mene i moje ekipe su izazovi i jedva čekam da Boiler Arts&Culture otvori svoja vrata“ kaže Đurašević koji se kroz svoju karijeru vodi filozofijom da je za uspjeh bitan rad, posvećenost poslu, iskrenost, poštivanje namirnice i dakako gosta u što su se uvjerili mnogi koji su dosad probali njegova odlična jela besprijekornog izgleda u kojima ponekad spaja nespojivo. Na kraju, studij kemije i likovna akademija očito imaju svoju svrhu i opravdanost u životu i zavidnoj kuharskoj karijeri chefa Đuraševića koji mijenja gastronomsku sliku Hrvatske.

Faca s placa – blagdansko slavlje sa stilom

/u /od

Vjeruje se da na prelazu iz stare godine u novu za sreću treba nositi nešto crveno, mnogi pri ruci  imaju srećonošu u obliku djeteline s četiri lista, a većina tvrdi da kako ispratiš staru, tako će ti biti u novoj. Pa, uzevši tvrdnje u obzir, u wine shopu Witrina očito će biti veselo i… ružičasto.

 

 

Naime, posljednja Faca s placa u 2022. godini koju su organizirali sommelierka Manuela Maras i vlasnik Witrine, Ivo Pavlović održana je na terasi nedaleko od wine shopa, s pogledom na Jelačić plac i uz zvukove odlične glazbe.

Da svijet bude obojen u ružičasto i da se dan započne zaigranim mjehurićima (u ružičastim čašama) pobrinula se nova hrvatska vinarija Royal Hill, a za dobru glazbu bila je zaslužna pjevačica Irma Dragičević sa svojim bendom.

Irma Dragičević s bendom

„Royal Hill je relativno mlada vinarija, a ona je dio ostvarenja mog životnog sna. Naime, u Erdutskom sam kraju rođen, tamo samo odrastao i sjećam se kako sam s pokojnim ocem obrađivao mali vinograd. Ima istine u izreci kako te u životu vuku korijeni i na kraju sam odlučio s partnerom uložiti u proizvodnju vina, proširiti vinograde i otkupiti te obnoviti vinograde Iuris vinarije. Trenutno Royal Hill ima u vlasništvu 50-tak hektara, što nas svrstava u ozbiljnije proizvođače. Vinogradi su nam, mogu to slobodno tvrditi, na najboljim pozicijama u čitavom Erdutskom vinogorju. Imamo jedinstvenu mikro klimu i otprilike 250 sunčanih dana godišnje što je itekako važno za sazrijevanje i dobivanje sladora u grožđu“. objasnio je na početku druženja Miodrag Borojević koji sa sinom Mateom vodi vinariju, odnosno tvrtku Royal Hill.

Miodrag Borojević

„Još uvijek učimo o vinarstvu, trenutno smo, što se tiče prostora i tehnologije vezani uz Erdutske vinograde. Međutim, nakon raspisanog natječaja i odabranih rješenjem arhitektonskog studija „2 arhitekta-Zidarić“ planiramo započeti gradnju nove vinarije koja će se prostirati na otprilike 6000 kvadratnih metara i to usred vinograda. Planiramo izgraditi podrume u kojima će odležavati preko milijun boca pjenušaca, milijun butelja s crnim vinima, a vina će i dozrijevati u preko 500 barik bačvica. Veliko će to biti zdanje za koje vjerujemo da će i promijeniti sliku ovoga kraja i zahvaljujući gornjoj etaži koja će turističkim sadržajem (kušaona, restoran, smještajni kapaciteti) privući mnoge ljubitelje kvalitetnih kapljica, prirode i dobrih zalogaja“ kazao je okupljenim facama Miodrag Borojević dok su prisutni, uz Irmu Dragičević pjevušili blagdanske pjesme.

Uz zalogajčiće (domaći kruh s bakalarom na bijelo i paštetom od tune) brzo su se praznile ružičaste čaše s natpisom Royal Hill, a malu stanku od vrckavih mjehurića pjenušca face su napravile s mirnim vinom Royal Hill Blanc de Noir 2021. kojeg je ponosno otvarao i točio Mateo Borojević.

„Želimo biti drukčiji i proizvoditi posebna vina. Eto ovo je vino, kako samo ime govori – bijelo, a napravljeno je od crnog grožđa. U vinogradu i vinariji, odnosno proizvodnji vina nismo htjeli ništa prepustiti slučaju, stoga smo angažirali stručnjake. Već za berbu 2021. kao što je ova u boci, angažirali smo Ivonu Jeličić, jednu od najcjenjenijih hrvatskih enologinja, a budući da želimo postići najvišu razinu kvalitete jako vodimo računa i o ostalim zaposlenicima i suradnicima vinarije. Za vinogradarsku sezonu 2020. angažirali smo Francuza Erica Moroa, jednog od vodećih bordoških vitikulturista koji je u našoj vinariji zadužen za reorganizaciju vinogradarske struke po najboljim svjetskim principima. U vinogradu prevladavaju crne sorte od kojih proizvodimo pjenušac koji ste probali i Blanc de Noir, te sorte merlot, cabernet sauvignon, cabernet franc i chardonnay. Mislim da ćemo stati na deset etiketa, ali to će vino biti vrhunsko“, kazao je Mateo Borojević dok su face kušale vino koje je tek nedavno izašlo iz ove vinarije za koju vjerujemo da će se o njoj još čuti, a nadamo se da ćemo, kad dođe vrijeme i na manifestaciji Faca s placa imati prilike kušati i njihova ostala vina.

Miodrag i Mateo Borojević

„Ovu smo godinu, 2021. zatvorili sa stilom, na ovoj posebnoj terasi Witrine, a s još većim stilom nastavit ćemo iduću“ s osmijehom na licu nazdravio je Ivo Pavlović, vlasnik wine shopa Witrina.