Mark Coha i Ivan Poduje – kako od totalnog početnika postati dobar kuhar

Živimo od turizma, trenutno jedino od turizma (na žalost), a turisti dolaze zbog ljepota naše zemlje, gostoljubivosti, ali i ugostiteljske ponude. Autohtoni proizvodi i autohtona jela, te majstorije izvedene od domaćih namirnica, formula su za privlačenje stranih turista, a na svu sreću i hrvatskih koji  su počeli cijeniti ono što je raslo na njihovoj zemlji. Međutim, hrvatska ugostiteljska scena vapi za dobrim kadrovima, a manjak radnika nadoknađujemo uvozom radne snage. Pa, zar stvarno nemamo ljude koji su voljni raditi kao konobari, koji će u kuhinjama skuhati kvalitetna jela, a pogotovo one koji će od tih jela napraviti majstorstvo na tanjuru? Imamo, ali sve manje, a uzroke znamo i sami – u većini slučajeva to su loši uvjeti rada, male plaće, nemogućnost napredovanja ali i ono što je najbitnije: polazni temelji koji će kod mladih ljudi stvoriti želju za napredovanjem.

Situacija je takva kakva jest, trebale bi se mnoge stvari mijenjati od temelja, ali da sve nije tako crno dokazuju pojedinci koji „grizu“, koji se svakim danom trude napredovati, koji žele učiti, slušaju savjete – onih mentora koji su ih voljni učiti.

Ivan Poduje (22) i Mark Coha (23) iz zagrebačkog u Bistroa Apetit by Marin Rendić, mladi su kuhari koji daju primjer da se može kad se hoće, jer uspjeh i karijera se ne stvaraju preko noći, nego trudom i radom, ali i na mjestu gdje će mentor „nanjušiti“ talent pa strpljivo i nesebično prenijeti znanje.

Mark Coha

„Dok sam odrastao, stalno sam se motao oko – automobila i mehaničara, a ne bakine ili mamine kuhinje, kako počinje životna priča većine kuhara. Priznajem, kuhinja i kuhanje me ispočetka nisu privlačili. Možda će zvučati čudno, ali nakon što sam pogledao crtić Ratatouille, moj se život okrenuo. Počeo sam proučavati recepte, načine kuhanja i odluka je pala: upisao sam u Zaprešiću srednju školu Ban Josip Jelačić, smjer kuharstvo“ počeo je svoju priču Mark Coha i napomenuo kako je njegov razred bio prva generacija koja je u toj školi imala praksu. „Da, praksu jednom tjedno u školi, a jednom u ugostiteljskom objektu. Eto, takve su naše škole. Ne krivim njih, znam da ne postoje sredstva, ali kad se za cijeli razred pojavi na stolu jedno pile i onda bismo morali naučiti tranširati… bilo je smiješno. Uglavnom, sve smo biflali na pamet, učili u teoriji, a praksa – iako je bilo puno volje od profesora, nije bila od neke koristi. Tek toliko da te zagrije da bi ti to mogao, ali kako, rijetki su učenici to iskusili, osim onih čiji su roditelji već bili ugostitelji“.

Mark Coha: kvarnerski škamp, patanegra, juha od badema, kaviar, ulje od peršina

Ivan Poduje dolazi s otoka Visa, gdje je završio srednju školu, smjer turističko hotelijerski komercijalist. „Nisam završio za kuhara, a praksu smo imali u hotelu. Ali, budući da sam bio takav smjer, radio sam u servisu hotela, ne u kuhinji. Sudbina je nekako htjela da se preko sezone zaposlim u ribljem restoranu i tu se javio interes za kuhanjem. Dakako, ispočetka sam radio pripreme, a onda sve više napredovao. Međutim, završetkom sezone, završio je moj rad u kuhinji i uputio sam se u Zagreb i upisao sportski management. Daleko od kuće, život studenta baš i nije lagan, a pogotovo nedostaju financijska sredstva, tako da sam počeo tražiti posao i javio se na oglas u Bistrou Apetit by Marin Rendić gdje su tražili osobu za pranje posuđa. I tako sam prao posuđe i promatrao što i kako rade kuhari, upijao vještine i izrazio želju da želim pokušati“ ispričao je Poduje i dodao da se te godine preko sezone vratio na Vis, odradio sezonu i vratio se, jer želio je naučiti više.

Ivan Poduje

Mark Coha je prije kuhanja u kuhinji Bistroa radio u jednom zagrebačkom klubu, a kad se zatvorio također je tražeći posao došao u Jurjevsku 65. „Došao sam kao kuhar, a onda shvatio da se od mene traži nešto što ne mogu izvesti, tehnike koje tek trebam naučiti, a želio sam napredovati. Kao i moj kolega, pristao sam na manje i bio spreman upijati znanje i danas sam zahvalan na tome“.

Ivan Poduje: ribeye tartar odležan 45 dana, tubica- crispy tortilja, majoneza od začinskog bilja

Coha u Bistrou Apetit by Marin Rendić radi već četiri godine, a Ivan Poduje dvije. Danas su sposobni za 130 gostiju u restoranu pripremiti pet besprijekornih sljedova. „Izbacuju iz kuhinje tanjure k´o po traci. Rekord im je bio, kad smo na večeri imali 110 gostiju, a oni su pripremili sedam sljedova.“ nadodala je kolegica koja u restoranu radi kao konobarica.

Dva mladića pred kojima je velika karijera, jer nisu odustali kad im je bilo najteže, slušaju svog mentora chefa Marina Rendića koji im je pružio mogućnost napredovanja, uče, spajaju strast za kuhanjem i želju da budu svakim danom bolji, dokazuju da se može i poručuju mladim ljudima da samo treba imati puno upornosti i discipline.

Chef Marko Đurašević mijenja gastronomsku sliku Hrvatske

Radi se da bi se zaradilo za život. Ali, postoje ljudi koji rade svoj posao tek toliko – da ga odrade, a postoje i pojedinci koji svom poslu gotovo izgaraju od želje da stvore nešto novo, drukčije, bolje, svakog dana žele usavršiti svoj rad. Upravo je takav chef Marko Đurašević koji, nakon što je napustio splitski restoran Kinoteka kojemu  je donio visoku razinu fine dininga baziranog na konceptu Japansko-mediteranske fuzije, trenutno u Splitu radi kao kreativni chef restorana Olive Tree i Roof 68.

„Od malih me nogu zanimala kuhinja. Naprosto, uživao sam promatrajući majku i baku kako pripremaju jela. One su bile iz Vukovara i njihove kobasice te pekarski proizvodi bili su nezaboravni. S druge strane, crnogorski dio obitelji izvještio se u pripremanju proizvoda od mlijeka, a ja sam crpio i pamtio sve i nekako mi se to na specifičan način posložilo u glavi“, kaže Marko Đurašević podrijetlom iz Podgorice u Crnoj gori kojeg je najprije privukla kemijska struka, pa je tako diplomirao kemijsku tehnologiju od koje je odustao, pa je dvije godine bio na likovnoj akademiji.

Pink Panter: jadranski šipak, opalys, bjjela čokolada, yuzu, jagoda, bubble gum i sladoled od perzijske ruže

„Bila su turbulentna vremena, a trebalo je zaraditi koji novčić, pa sam kao tinejdžer ljeti radio kao pomoćni radnik u kuhinjama hotela. Vagao sam stalno u glavi i došao je trenutak kad je ona strana vage, na kojoj je bila gastronomija prevagnuo, premda sam bio svjestan da moram početi od – samog početka“ kaže Đurašević koji je tada odlučio posao potražiti u inozemstvu. Tri je godine u Francuskoj radio gotovo sve, od pranja posuđa do guljenja krumpira, ali željan znanja, pamtio je svaki detalj koji je vidio i čuo, te učio i usavršavao se. Poziv kuma da dođe raditi u Nou Manolinu, restoran u turističkom španjolskom gradu Alicenteu u Valenciji bio je početak uspona Đuraševićeve profesionalne kuharske karijere.

„U Nou Manolini radila je cijela obitelj. To me je oduševilo, pogotovo njihov pristup namirnici i hrani, a tražilo se i savršenstvo u obradi, prezentaciji i pristupu gostu. Stoga ne čudi da su stalni posjetitelji bili i poznati glumci, u restoranu je uživao i španjolski kralj, a vrlo česti gost je bio čuveni chef Joel Robuchon koji je na kraju utemeljio svoju filozofiju gastronomije i restorana na temelju principa iz Manolina. Svojim konceptom je bio toliko uspješan da je restorane koje je vodio okitio s 30 Michelinovih zvjezdica, a gastronomski vodič Gault Millau ga je prozvao chefom stoljeća“ prisjeća se chef Đurašević.

Potom je uslijedio nov izazov. Naime, Đurašević je dobio ponudu španjolskog lanca restorana Kataria Gastronomika da radi kao stariji, samostalni kuhar. Restoran u kojem je radio, za devet je mjeseci dobio preporuku Michelina. Već ozbiljne karijere Đurašević se tada odaziva pozivu korporativnog šefa velikog hotelskog lanca Barcelo u Barceloni. U istom je gradu radio na visokim položajima u nekoliko restorana, a potom seli u Madrid gdje u restoranu Distriito 798 radi kao izvršni šef.

Coco…coc…coco… teksture kokosa, s piña coladom, espumom od slatko/kiselog mlijeka, kokicama i chocopopsima

„U tom smo restoranu pripremali fusion jela u kojima smo kombinirali okuse Kine, Perua i Japana, a definitivno usmjeravanje prema mojoj današnjoj filozofiji kuhanja, kombinaciji japanske gastronomske tradicije i Mediterana dobio sam u restoranu Ikibana Sarria u Barceloni gdje sam radio kao šef istraživanja“ kaže Đurašević koji je nakon Europe radio i u Americi koja ga baš i nije impresionirala, pa se na nagovor prijatelja, sa suprugom i troje djece preselio u Split i nakon 23 godine svjetske karijere najprije radio u restoranu Portofino, a potom u Kinoteci te danas u restoranu Olive Tree.

„Jela restorana Olive Tree su pripremljena uz fuziju Japana i Mediterana. Smatram da je spoj japanske tehnike i mediteranskih namirnica i začina savršen. Na žalost mnogi Hrvati još imaju predrasudu o sirovim jelima, a mi smo zaduženi da ih razuvjerimo. Primjerice: pršut nije termički obrađen, a svi ga jedemo. U gastronomiji se mnogi, pa i ja vraćamo korijenima, počecima. Puno sam proučavao povijest gastronomije, pogotovo na našim područjima. Primjerice, danas bacamo iznutrice ribe, a one su zaslužne za umami, peti okus. U staro doba namirnice su se miješale sa solju i mediteranskim biljem. Smjesa je fermentirala na suncu tri mjeseca da bi na kraju nastao eliksir prepun omega-3 masnih kiselina fantastičnog okusa. Otuda potiče i garum – poseban eliksir na prirodnoj bazi koji je bio omiljen u doba Rimljana. Tada se, eto, ništa nije bacalo, a danas većina iznutrica završi u kanalizaciji i smeću. A, to je pogrešno. Ako već ubiješ životinju, ubereš biljku ili plod, iskoristi ih u potpunosti, jer od svakog se dijela mogu pripremati čudesna jela“ sa žarom objašnjava Đurašević koji je još 2019. godine kolegama prezentirao mogućnost 100-postotne iskoristivosti tune, predstavivši je kao riblje prase. Đurašević je tada od onoga što drugi bacaju – riblje jetre, srca i želuca počeo raditi delikatese.

Sekvencija rajčice

Inspiracije chefa Marka Đuraševića i želja za pomacima u pripremi i prezentiranju jela su nezaustavljivi, a u to ćemo se sigurno uvjeriti nakon otvorenja novog splitskog restorana Boiler. „Puno se uložilo u uređenje prostora, trenutno traju završni radovi i planiramo otvorenje negdje oko Uskrsa. Puno ime restorana bit će Boiler Arts&Culture i pokušat ćemo napraviti spoj mode, glazbe, umjetnosti, clubbinga i gastronomije. Bit će to nešto sasvim novo, nama jako izazovno, a gostima interesantno. Jela koja ćemo pripremati bit će, pogotovo što se tiče tehnike obrade povezane s Japanom, a namirnica će biti Jadranska. Zapravo, velika mi je želja udomaćiti termin Japansko Jadranska fuzija, umjesto Japansko Mediteranska. Naime, nismo niti svjesni što sve krije naše more i koliko su domaće namirnice kvalitetne. A, o kvaliteti sirovine, odnosno namirnice ovisi i kvaliteta pripremljenog jela“ pojašnjava Đurašević otkrivajući da će blagovanje u novom restoranu biti potpuno drukčije.

„Naš jelovnik neće biti dosadan, tipičan – predjelo, glavno jelo, desert. Svaki slijed bit će zapravo full course, odnosno multicourse dining. Za primjer, da pojednostavnim, uzeti ću – naranču. Od naranče se može napraviti prah, sok, sladoled, krema, vruća i hladna pjena… pa sve poslužiti tako da se dobije kontrast, a gost će osjetiti ugodu i iznenađenje. To je naranča u više tekstura koje su dobivene različitim tehnikama. Budućim gostima pripremamo nešto sasvim novo, težit ćemo perfekciji (koja je zapravo nedostižna), odnosno imperfektnoj perfekciji. Ispred mene i moje ekipe su izazovi i jedva čekam da Boiler Arts&Culture otvori svoja vrata“ kaže Đurašević koji se kroz svoju karijeru vodi filozofijom da je za uspjeh bitan rad, posvećenost poslu, iskrenost, poštivanje namirnice i dakako gosta u što su se uvjerili mnogi koji su dosad probali njegova odlična jela besprijekornog izgleda u kojima ponekad spaja nespojivo. Na kraju, studij kemije i likovna akademija očito imaju svoju svrhu i opravdanost u životu i zavidnoj kuharskoj karijeri chefa Đuraševića koji mijenja gastronomsku sliku Hrvatske.

Braća koja mijenjaju jug Hrvatske

Najveći uspjesi ispričani su kroz obiteljske priče u kojima su starije generacije započele posao, a mladi odlučili iskoristiti iskustvo i nastaviti tradiciju te je nadograditi i stvoriti uvjete za život stvarajući svoju priču

Zbog jedne takve priče otputovali smo u dolinu Neretve i upoznali Igora, Luku i Ivana Jelčića. Rođeni su u mjestu Krvavac II, samo nekoliko kilometara udaljenom od Metkovića, u obitelji koja se bavila poljoprivredom i živjela od nje. Djed Stipe je, kako to biva, radio je onako kako su mu u ono doba diktirali uvjeti, no njegov sin, Mladen uveo je novitete. Početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća obitelj je podigla prvi nasad mandarina koji je poprilično stradao 2009. godine, kada je ovaj kraj zadesila tuča. Elementarnu su nepogodu iskoristili za životni zaokret: umjesto mandarina odlučili su posaditi aroniju. Istodobno, Mladen nije odustajao od svog zanata, radeći namještaj po čemu je postao vrlo popularan u ovom kraju. Njegova trojica sinova, protagonisti ove priče, Igor, Luka i Ivan, od petnaeste su godine radili uz djeda i oca, a onda po završetku srednje škole poželjeli napustiti rodni kraj i slijediti svoj put. Diplome su bile u rukama, ali srce je vuklo natrag, na jug, u rodni kraj, pa su braća odlučila svoj život, privatno i poslovno, nastaviti na djedovini. Danas braća mogu reći da su u svom kraju prvi u svemu s čime se bave.

Igor, začetnik trenda zdravog života

Najstariji brat, odlučio je, promišljajući o svojoj budućnosti, ali i o budućnosti mnogih, pogotovo mladih, poboljšati kvalitetu života sebi i drugima. U Metkoviću je tako 2016. godine sa suprugom Marijanom osnovao brand Fit Family pod starim nazivom 20350 Athletics s misijom da pokaže da se bez obzira gdje se živi, kakvu se opremu i prostor ima i koliko god je netko zauzet svojom karijerom, može uspjeti i zadržati fit formu a time i zdravlje organizma. U Igorovoj su teretani svi treninzi personalizirani, a u odluci ljudi da budu fit i zdravi uključuje se obitelj i zajednica. Danas Igor i Marijana imaju popriličan broj aktivnih članova koji su uspjeli tijelo dovesti do savršenstva, ali ne samo oblikovati mišiće nego i poboljšati kvalitetu života.

Igor i Marijana

“Od prvog dana smo članovima odlučili pružiti nešto posebno, drugačije od ostalih i to kroz osobni pristup i zajednicu koja ima slične ciljeve. Budući da nas je u vrijeme pandemije 2020. godine pogodila kriza, reorganizirali smo se i počeli s intenzivnim online treninzima učeći naše sugrađane, ali i puno širu zajednicu kako vježbati i biti fit i u vlastitom prostoru”, kaže Igor i otkriva još jednu zanimljivost. Naime, Igor i Marijana su uz vježbanje pokrenuli i drugi projekt koji je u fokus stavio zdravu hranu. Isprva su se obrocima određene kalorijske vrijednosti, koji izgledaju neodoljivo sočno i fino, ‘hvalili’ u svojem klubu i onima koji su željeli smršaviti, a potom su dobili toliko upita i narudžbi da im nije preostalo ništa drugo nego početi  kuhati za druge. Iz ljubavi prema zdravoj hrani tako je rođen brand Green Factory s jedinstvenim  konceptom kombiniranja lokalnih namirnica i pripremanja jela bez dodavanja masnoća. Svaki isporučeni obrok ima naznačenu kalorijsku vrijednost pa se može kontrolirati količina unesenih kalorija.

Green Factoy personalizirani obroci

 

Luka u hotelskim vodama

Nakon diplome na ekonomskom fakultetu, Luka je pored obiteljske kuće u mjestu Krvavac II, u Splitskoj ulici 7, izgradio hotel Kican boutique Rooms, jedini hotel u ovome kraju s četiri zvjezdice (dobro je znati ako se putuje na jug), kojeg vodi sa suprugom Martinom. Hotel trenutno ima 8 soba, a iduće godine Luka i Martina planiraju završiti penthouse te u prizemlju i na terasi ispred hotela otvoriti restoran. Hotel je vrlo moderno uređen, a jedan dio namještaja izrađen je rukom Lukina oca Mladena, od kojeg je i krenula ljubav prema namještaju. Osim što se brine o hotelu, Luka je od oca preuzeo i posao pa sad vodi firmu „Kican Interijeri“ koja je lider u opremanju i namještanju mnogih popularnih adresa u Hrvatskoj i Europi vlastitim namještajem koji može biti izrađen po mjeri ili pak odabranim dizajnerskim komadima vodećih proizvođača.

Luka i Martina

 

Ivan i njegovi hladno prešani sokovi

Najmlađi brat, po struci ekonomist, 2017. godine osnovao je firmu kao produžetak priče o svojoj obitelji koja je zasadila nasade aronije, te je od tog voća počeo proizvoditi hladno prešani sok. Ivanu su trebali savjeti stručnjaka, agronoma i tako je započeta ljubav agronomke Sare i Ivana koji su osnovali svoju firmu te počeli proizvoditi sokove i od ostalog voća. Ivan osim sokova za svoj brend također prerađuje voće u sokove uslužno i za druge.

Ivan, Sara, Marla i Maro

Sokovi brenda Naronija koje rade Ivan i Sara hladno su prešani, bez ikakvih dodataka, bez šećera, a konzervirani su postupkom pasterizacije. Trenutno im se proizvodnja nalazi u prostorijama Poduzetničkog inkubatora u Pločama, a ove su godine, od 1. rujna do sada proizveli 40.000 litara sokova. Do kraja sezone planiraju napraviti 90.000 litara, ali i oplemeniti svoju poslovnu priču kako bi bili u potpunosti održivi, pa od pulpe kuhati marmelade.

Iduće je godine u planu i nova investicija, odnosno destilerija. Tako da će proizvodnja od polja do finalnog proizvoda biti potpuna. I, dobro je znati: hladno prešani sokovi od aronije, jabuke i aronije, mandarine, šipka i divljeg šipka, te suhe smokve, ušećereni bademi i arancini mogu se nabaviti preko njihovog web shopa (www.naronija.hr) te u zagrebačkim dućanima zdrave hrane poput Mrkvice, Grge Čvarka i Veronika delikatese.

 

Foto: Nikola Zoko

 

Chef Filip Horvat: “Kvalitetne namirnice okosnica su naših jela”

Otkada je 2009. godine upisao Ugostiteljsko-turističko učilište u zagrebačkim Utrinama, tada petnaestogodišnji Filip Horvat, imao je zacrtane ciljeve – usrećivati goste jelima koji će, pripremljeni od domaćih, najkvalitetnijih namirnica do najmanjeg detalja biti osmišljeni i uravnoteženi, u kojima će svaki detalj, poput nota na crtovlju skladno nadopunjavati jedan drugoga stvarajući nove doživljaje mirisa i okusa.

Caprese salata

„Nije bilo dana kada se, kao mali, nisam motao po kuhinjama u kojima su odlično kuhale moje bake. Isprva ne da naučim, nego sam jako volio jesti. A, onda malo po malo u meni se javila želja da i sam nešto pripremim. Bio je to umak od rajčice s domaćom tjesteninom. Bilo je tada u meni volje, ali umak nije baš bio nešto. Onda sam pokušao opet, pa opet… i umak je bio sve bolji. To je samo jedno od pravila kojeg bi se trebali pridržavati svi kuhari. Biti marljiv i uporan. Vještina u kulinarstvu se ne stječe preko noći, niti nakon odrađene jedne prakse u nekom boljem restoranu, jer svaka namirnica i svako jelo imaju svoju priču, a ti je moraš dokučiti, razumjeti i iskoristiti najbolje što možeš. Kuhari moraju znati sastav svake namirnice koju koriste jer samo tako je mogu odlično spojiti s drugom namirnicom. Svaki kuhar ako želi postati dobar mora znati sve i o vinima, pićima i… kavi. Kava je najbolja za učenje jer u sebi krije obilje okusa i mirisa.“ kaže chef Filip Horvat koji i danas u kuhinji svog restorana „Theatrium by Filho“ u zagrebačkoj ulici Nikole Tesle boravi i preko dvanaest sati dnevno.

Oslić

Nakon što je za vrijeme školovanja odradio i dvostruke sate prakse (u cateringu Favory na Svetom duhu, a u trećem razredu u hotelu Esplanade kod chefa Jeffreyja Velle, gdje je učio i slastičarstvo od slastičarke Mirjane Špoljar), Filip Horvat je, nakon završetka Učilišta prvu godinu radnog iskustva stjecao u Bluesun hotelima u Brelima i u Mariji Bistrici (uz chefa Tomislava Kožića), istodobno „gutajući“ literaturu, knjige i monografije o najboljim svjetskim restoranima od Nome, El Bulia, do Kellerovih Bouchona i French Laundrya. Proučavao je i kuharice te knjige o molekularnoj kuhinji s kojom je bio opčaran, ali sa spoznajom da ona, pogotovo u Hrvatskoj, nema budućnosti.

Dino Galvagno, koji je, kako kaže Filip imao najveći utjecaj na njegovo kuhanje, 2003. godine je u Zagrebu otvorio restoran „Peta četvrtina“ i dao se u potragu za kuharima, a Filip Horvat je s nepunih dvadeset godina postao glavni chef u najboljem zagrebačkom restoranu. I nakon odlaska Galvagna, Filip Horvat je vodio restoran, a istodobno se posvetio učenju o svojoj omiljenoj namirnici kavi, pa se često družio s vlasnicima Cogito Coffe Roasters. I upravo su kava i susret s prijateljem – istomišljenikom, bili presudni za Horvatovu budućnost. Naime, uskoro je dobio priliku samostalno postaviti koncept bistroa AbOvo na križanju Bukovačke ceste i Petrove ulice kod zagrebačkog Maksimira.

Kozica s jabukom i wasabijem

„AbOvo“ je na neki način bio nastavak „Pete četvrtine“. Svakodnevno sam obilazio tržnice Kvatrić i Dolac, što radim i danas, ali u ovom sam bistrou počeo više raditi s mesom i drugim osnovnim jelima. Drago mi je da je krenulo tako. Smatram da visoka kuhinja, odnosno haute cuisine neće tako skoro saživjeti na našim prostorima. Budućnost vidim u bistrou i jelima koja se služe u takvom restoranu, a AbOvo je opet odredio moju budućnost gdje sam sada“ kaže chef Filip Horvat.

Ime Theatrium nastalo je spajanjem riječi „teatar“ i „atrij“ jer je Filipov restoran smješten u atriju Zagrebačkog kazališta mladih. Dodatak – „by Filho“ jasno kazuje kako je Filip, zaslužan za sva jela koja se poslužuju u restoranu koji je vrlo brzo postao omiljeno mjesto ljubitelja dobre hrane ali i dobrih vina. „Volim vina, postala su moja strast i san mi je napraviti vinski podrum. Maštam imati burgundijski podrum, jedan dobar, veliki Bordeaux“ govori s osmijehom Filip Horvat koji se već može pohvaliti s vinskom kartom od 160 etiketa. „Nemamo sommeliera, a oko vina radimo Željko Bročilović-Carlos, koji mi jako puno pomaže i ja. Svaku bocu u podrumu znam napamet, vodim računa jesam li je okrenuo, kontroliram čep… potrošim dosta vremena, ali nije mi žao. Imamo specifičnu vinsku kartu i puno ulažem u nju.  Uglavnom su to rizlinzi i burgundijska vina, ali imamo i vina drugih sorti. Primjerice, nedavno sam kupio super „Toskance“ berbi od 1991. do 1997 i sve sam ih spremio. Neka malo odmaraju jer znam da će nakon toga biti još bolji“ priča Filip Horvat smireno, polagano, gotovo tiho.

Potrbušina

„Nisam totalni kuler, ali od početka nastojim da u mom restoranu nema panike, stresa, vike… To samo negativno djeluje na radnu atmosferu, a loša atmosfera rezultira lošim jelima na tanjurima. U jelima se osjeća da li su rađena s prisutnim bijesom ili uz pozitivne emocije. Bitna je dobra organizacija i dobra volja, a onda se sve dade napraviti. Istina, nekada je stiska, jer u kuhinji nas je samo sedam, a moram se pohvaliti, promet nam se povećao. Dapače, povećava se iz dana u dan, tako da razmišljam o povećanju broja zaposlenih koji se nije mijenjao od kada smo otvorili, a mislim da to puno govori o restoranu i načinu rada.“ Kaže chef Filip Horvat

„Nije mi cilj postati celebrity chef, ne trčim za zvjezdicama, kapicama i koječem što se dodjeljuje u pojedinim vodičima. Ponekad je to samo mamac za goste koji, vjerujem, u mnogim restoranima ostaju razočarani. Dobre, najkvalitetnije namirnice kakve imamo u Hrvatskoj i na njih moramo biti ponosni, okosnica su naših jela. Ako ne uspijem nabaviti najkvalitetnije, onda mijenjam meni. Mi radimo iskreno, nema „fejkanja“. Prevareni gosti se nikada ne vraćaju, a moji gosti odlaze sretni.“ zaključuje chef Filip Horvat.

Foto: privatni arhiv