Do Dolenjskih Toplica od Zagreba nije daleko. Za sat vremena vožnje automobilom, naći ćete se u jugoistočnom dijelu Slovenije, na zapadnom rubu kotline u kojoj se nalazi veći grad – Novo Mesto, ali i djelu Slovenije koji je najgušće pokriven šumama.

Dolenjske Toplice stoljećima su priznato lječilište, a današnjom suvremenom ponudom kupališnih, zdravstvenih i drugih usluga privlače domaće turiste. Ali, želite li uživati u krajoliku i kušati fina jela pripremljena isključivo od domaćih, lokalnih namirnica, osjetiti ritam prirode i upamtiti njene mirise, boje i okuse, tada vam Toplice sigurno nisu cilj.

Naime, kada dođete u mjesto Dolenjske Toplice, pređite preko mosta nasuprot crkve i s lijeve strane ugledat ćete Oštariju Herbelier. Sada, kada su jesenski dani okupani suncem, a noći hladnije, u ljupko uređeno dvorište okićeno bundevama, suncokretima, košaricama s jabukama i jednostavnim vazama s poljskim cvijećem, privući će vas i pucketanje vatre, a potom osmijeh na lice izmamiti pozdrav, kako ga zovu – najveselijeg slovenskog chefa – Roberta Gregorčiča.

„Dobro došli, ostavite brige za sobom, uživajte u našoj Oštariji, opustite se, zaboravite svakodnevicu i dopustite da vas ugostimo, onako kako najbolje znamo“, zvonki glas isprepleten zaraznim smijehom čuje se svako malo iz Oštarije Herbelier.

Odmah će vas očarati spoj domaćeg i boutique ugođaja, pa kad ostavite kofere u jednoj od lijepo uređenih soba (šest apartmana i pet samostalnih soba koje osiguravaju smještaj 30 osoba), spustite se u restoran i prepustite chefu Gregorčiču i njegovom uvijek nasmijanoj ekipi.

„U mom restoranu mogu se kušati samo jela od namirnica za koje točno znam otkuda su, tko ih je proizveo, tko je ih je sakupljao i brao u Kočevskim šumama, tko ih je s pažnjom i u skladu s prirodom uzgajao. Uostalom, ja obilazim lokalne proizvođače na zelenim brežuljcima, šećem našim stoljetnim, tajanstvenim šumama i berem njene plodove. Ponosan sam da smo iz zaborava izvukli neka jela i namirnice koje su nekad ljudima davale snagu i zdravlje. Ne želimo gostima nuditi nešto što se može pojesti u gotovo svim restoranima i hotelima. Naša jela se pamte i ispunila mi se želja da zbog njih gosti sa svih strana dolaze u Oštariju i rado se vraćaju“, kaže Gregorčič.

U Oštariji Herbelier osjetit ćete njihov ponos na povezanost s lokalnom sredinom, pa nije niti čudno da Oštarija nosi zelene certifikate: Slovenia Green Accommodation i Travelife, koji dokazuju i njihov doprinos održivom turizmu.

Chef Gregorčič meni mijenja sezonski, odnosno jela ovise o dostupnosti sastojaka, a glavno jelo u meniju je mesno ili riblje. U Oštariji Herbelier i vegetarijanci neće ostati zakinuti za slasne zalogaje. Naime, u jesenskom meniju chef Gregorčić za pozdrav iz kuhinje u oba menija nudi odličnu paštetu od stočnog graška na umaku od gorušice sa dehidriranim kruhom koji ujedno služi i kao žličica.  „Moram priznati da niti ja nisam znao za stočni grašak. Uzgaja se, kako mu ime govori, za prihranu stoke, a koriste se zelena stabljika i mahune, ili u kasnijoj berbi bobice koje su vrlo bogate proteinima. Za Oštariju ih proizvode na jednom obližnjem gospodarstvu do kojeg sam došao uz pomoć lokalne Poljoprivredne škole“, objasnio je Gregorčič.

Želite li kušati nešto što do sada sigurno niste, svakako naručite pikantnu juhu od jabuka s domaćom tankom tjesteninom te posipanu orasima. „U ovom kraju Slovenije odlično uspijevaju jabuke. Ponosni smo da smo uspjeli očuvati stare sorte, a preko raznih organizacija razmjenjujemo i sadnice. Ali, naši stari nisu dozvoljavali da ovi mirisni jesenski plodovi propadaju. Dakako, čvrste i zdrave jabuke čuvale su se za kasnije, od malo „natučenih“ radile su se pite ili štrudle, a od ostalih – juha. Upravo ovakva kakvu mi radimo“, kazao je Gregorčič uživajući u pogledu na iznenađena lica gostiju koji su je kušali.

Proso? Kada ste i jeste li ga ikada probali? Pa, eto prilike, jer toplo predjelo može biti i prosena kaša koju Gregorčič poslužuje s dinstanim gljivama iz obližnje šume, preprženim sitnim čvarcima i naribanim zrelim sirom iz obližnje Kmetije Krhin koja ima eko certifikat. „Proso je nalik žutim biserima, a koristili su ga naši stari jer su znali da obiluje proteinima, vlaknima, ima visoku nutritivnu vrijednost  te da je lako probavljiv jer ne sadrži gluten. Trebala im je snaga za rad u poljima, ali hrana koja ih neće opteretiti – pa zašto je ne bismo jeli i u današnje doba?“, zaključuje chef Robert Gregorčič.

Glavno jelo opet je popraćeno eko certifikatima. Sporo kuhana govedina dolazi s imanja koje posjeduje u današnje doba tako bitan certifikat, a som koji se poslužuje u ribljem jelu uzgaja se na obližnjem ribogojilištu Goričar.

Robert Gregorčič nije samo odličan kuhar i pasionirani ljubitelj prirode, u njegovim rukama ponekad odbačene i stare stvari dobivaju novi sjaj i potpuno drukčiju upotrebnu vrijednost. „Prijatelj je na tavanu imao nekoliko kutija pločica još iz doba Jugoslavije i htio ih je baciti. Dobro da sam stigao na vrijeme – sada ih upotrebljavam kao tanjure za posluživanje deserata. I, da se zna – odlično podnose pranje u perilici“, šali se chef Gregorčič, dok gosti zadovoljno kušaju kolač od kestena (ne moramo napominjati da ih je sam brao u obližnjoj šumi) i sladoled od kupina – ubranih… pogodite u kojoj šumi?

Zbog svog jedinstvenog položaja, Oštarija je odlična polazna točka za otkrivanje poznatih i manje poznatih ljepota Dolenjske, a gosti mogu uživati i u blagodatima modernog Spa i wellness centra Balnea, koji je udaljen samo nekoliko koraka. Uostalom, ako se odlučite na tjedni odmor, u Oštariji Herbelier su pripremili sedmodnevni program koji će vas „resetirati“ za nadolazeću radnu svakodnevicu. Bitna je samo dobra volja, a kako je na početku napomenuo Robert Gregorčič, imajte povjerenje u njihovu organizaciju.

Naime stoljetne šume zovu na planinarenje ili laganu šetnju uz rijeku Sušicu, naučit će vas kako zapaliti vatru kao što je pale izviđači, a na njoj ćete ispeći ribu koju ste sami ulovili. Ubrat ćete povrće na obližnjem gospodarstvu i kasnije ga u Oštariji večerati. Ljubitelji jahanja mogu kasom razgledati okolne doline i brežuljke, a doznat ćete i kako se proizvodi med, rade praline, rakija od kleka (borovice), te prvi Slovenski whiskey i to u Berryshki.

Berryshka je obiteljski obrt koji vodi obitelj Kenda. Njihova priča seže još u devedesete godine prošlog stoljeća, kada su Jože i njegov sin Samo Kenda unajmili tada oronulu i napuštenu destileriju u zagrljaju kočevske prašume, u malom naselju Obrh kraj Dolenjskih Toplica. Najprije su proizvodili med i eterična ulja, posebice eterično ulje borovice, ali i ostala ulja isključivo od šumskih plodova i ljekovitih trava koje mještani već dugi niz godina skupljaju u prašumi i na proplancima koji ih okružuju te stvaraju ljekovite i ukusne delicije koristeći obližnji izvor vode Obrščica koji je i dan danas toliko čist da u njemu žive čovječe ribice.

Nakon dva desetljeća rada, obitelj je odlučila stvoriti nešto posebno, te su potpuno renovirali stare pogone destilerije i počeli proizvoditi, kako kažu – dvije grješno slasne poslastice – čokoladu i alkoholna pića.

Prva je nastala rakija Uniper, potom BrinGin i prvi slovenski gin – Berryshka London Dry gin. Kasnije se rakijama pridružilo šest voćnih likera, a danas se u ponudi nalazi dvanaest proizvoda. Uključujući i onu jedinu klekovicu tri godine odležanu u hrastovim bačvama.

U proizvodnju se nakon nekoliko godina uključila i Jožina kći Zdenka, koja je Berryshki dala završnicu kreirajući niz čokoladnih proizvoda – od pralina do čokoladnih šalica.

Danas su prostori uz destileriju obnovljeni i prilagođeni turistima, pa ovdje možete popiti odličnu kavu, pojesti fini kolač, u prodavaonici kupiti med, praline i pića, ali i doći na vođenu degustaciju na kojoj će vam s ponosom predstaviti i novi proizvod, prvi slovenski whiskey, šest godina odležan u hrastovim bačvama koji rade isključivo od slovenskih sirovina.

U okolici Oštarije Herbelier nalaze se muzeji, povijesne i sakralne baštine, a mnogima je najzanimljivija Vražja kula (Hudičev turn), kojeg je u 17. stoljeću u blizini dvorca Soteska sagradio grof Jurij Žiga Gallenberg. Na žalost njegova restauracija još nije dovršena, ali dovoljno je prošetati pored njega i razmisliti o legendi koja ga prati.

Naime, mještani prepričavaju da je vlastelin Soteš u vrijeme velike neimaštine zahtijevao plaćanje velikog poreza, ali kako je narod bio siromašan, on je zauzvrat tražio njihove kćeri za osobne užitke. Druga priča kaže da je prilikom svakog sklapanja braka u okolici zahtijevao da prva bračna noć s mladenkom bude njegova. Očito, bio je posebne naravi, a bilo kako bilo – kulu su navodno prokleli i nazvali je Vražjom.

Provedete li u ovom predivnom kraju vikend ili cijeli tjedan, svaki će trenutak sigurno ostati obilježen fotografijama i pozitivnim emocijama, a u Oštariju Herbelier treba navratiti i kad počne zima – Robert Gregorčič već smišlja novi meni!

 

Tekst: Sunčana Barušić

Foto: Sunčana Barušić i Rene Karaman