Hrvatska umjetnica s londonskom adresom Maja Vržina 22. listopada u Hrvatskom prirodoslovnom muzeju otvara izložbu koja je nastajala gotovo dva desetljeća. The Tree Knew vodi posjetitelja kroz svjetlo, tišinu, memoriju i dubinu – u iskustvo koje se ne promatra samo očima, nego doživljava cijelim tijelom.
Postoje umjetnička djela koja nastanu u nekoliko mjeseci, a postoje i ona za koja je potreban gotovo cijeli jedan dio života. Hrvatska umjetnica Maja Vržina, koja živi i radi u Londonu, posljednjih se devetnaest godina vraćala na isto mjesto – londonski Bunhill Fields. Ondje je, ispod istog stabla, u neposrednoj blizini memorijala Williama Blakea, promatrala, crtala, pisala i bilježila vrijeme. Stablo je tijekom godina postalo nijemi svjedok dugog umjetničkog i osobnog procesa iz kojeg je nastao The Tree Knew.
Prostorna instalacija bit će predstavljena od 22. listopada do 20. prosinca 2026. u Galeriji Kramberger Hrvatskog prirodoslovnog muzeja u Zagrebu, a kustosica izložbe je Jasminka Poklečki.
„Posljednjih devetnaest godina stvaram ispod istog stabla u Bunhill Fieldsu, u neposrednoj blizini memorijala Williama Blakea. Kroz godine ponavljanih dolazaka ono je postalo tihi svjedok procesa, vremena i trajanja iz kojeg je rad nastao. Prostor, priroda i vrijeme nose vlastitu vrstu memorije i znanja koje se ne prenosi riječima, nego iskustvom i prisutnošću“, objašnjava Maja Vržina.
The Tree Knew nije koncipirana kao klasična izložba pred kojom se posjetitelj zaustavlja i promatra pojedina djela. Riječ je o prostornoj instalaciji kroz koju se prolazi – kroz svjetlo, ritam i tišinu.
U prvom prostoru dominantnu vertikalu čini stablo, uz tekst i rukom pisanu knjigu The Tree Knew, intimni artefakt i fizički trag dugotrajnog umjetničkog procesa. Knjiga nije objašnjenje rada niti njegov završetak, već trag vremena i iskustva koji je kroz riječ i crtež dobio oblik.
U drugom prostoru nalazi se monumentalno Polje tišine, unutarnji emocionalni pejzaž umjetnice – prostor dubine u kojem se iskustvo, memorija i stvaranje susreću i transformiraju. Iz te dubine pojavljuje se svjetlo, ne samo kao ono što nešto čini vidljivim, već kao prisutnost koja prostor otvara prema nečemu većem od nas. Instalacija završava znakom beskonačnosti – ne kao konačnim odgovorom, nego kao otvorenim nastavkom.
U vremenu stalnih notifikacija, ubrzanja i preopterećenosti informacijama, Vržina radi upravo suprotno – od publike ne traži brzinu, nego vrijeme, tišinu i prisutnost. Instalacija je zamišljena kao prostor u kojem posjetitelj može ponovno osvijestiti vlastito tijelo, vrijeme i odnos prema prirodi.
„Ne zanima me umjetnost koja ostaje samo na razini razumijevanja. Zanima me trenutak kada prostor, tišina, svjetlo i prisutnost dotaknu nešto u tijelu promatrača prije nego što um uspije objasniti iskustvo. U mom radu osjećaj često prethodi značenju“, ističe Vržina.
