Vinogradarstvo i vinarstvo, općenito poljoprivreda ostavlja trag u genima, to je ono što te vuče i nagovara da obrađuješ zemlju na kojoj si odrastao, da iz dana u dan imaš dodir s njom, surađuješ s prirodom, boriš se protiv nje ali i ubireš njene plodove. Čudna je to, neraskidiva veza.
Takve gene ima Ivan Damjanić. Njegovi su preci u okolici Poreča imali volove, konje, obrađivali zemlju, brinuli se o voćnjacima i vinogradima, a trud se isplatio: bili su za ono doba – bogati. Djed je kupažom terana i borgonje na ocjenjivanju u Parizu na Exposition du Bien-Etre osvojio prvu nagradu i dobio priznanje koje obitelj danas ponosno čuva u vinariji. Toliko su bili uspješni da su nakon Drugog svjetskog rata postali veliki trn u oku tadašnjoj vladi koja im je nacionalizacijom oduzela gotovo sve. S 40 hektara zemlje spali su na kuću, podrum i okućnicu. Ali, nisu odustali.
Rad je urodio plodom i s vremenom su počeli otkupljivati zemlju koja im je bila oduzeta – nešto od susjeda, nešto od države. A tinejdžer Ivan Damjanić, otišao je u Zagreb studirati agronomiju. Ali, tada su proradili oni geni koje smo spomenuli: vratio se u Poreč. „Dobro razmisli da li se stvarno želiš baviti vinogradarstvom i vinarstvom, to je težak posao, postaješ sluga vinogradu i nećeš se obogatiti“ rekao je djed Ivanu Damjaniću, ali on je bio tvrdoglav.
„Istina, priča počinje početkom 18. stoljeća kada je obitelj Jurković počela podizati nasade vinograda na području Fuškulina u blizini Poreča. Završio sam vinogradarstvo u Poreču i počeo od – nule. Zapravo ne od nule, najprije sam obrađivao 0,3 hektara, a prve sam čokote posadio na 1,47 ha površine, na lokaciji na kojoj je sada nova vinarija“, kazao je Ivan Damjanić i nastavio:
„Čudno su me gledali prijatelji i poznanici: mogao sam biti ušminkani gradski dečko, a sada prljam ruke sa zemljom i počinjem od nule. Neki nisu svjesni, ali u vinogradarstvu i vinarstvu početni su troškovi ogromni, a novac ti se počne vraćati (ako imaš sreće) za četiri-pet pa i više godina. Morao sam nekako početi pa sam sa suzama u očima, jer bio sam strastveni bajker, prodao svoj motor i kupio traktor. Kad sam potrošio taj novac, nisam imao niti za bicikl, pa mi je taj traktor godinu dana služio i kao prijevozno sredstvo“.
Uporan je bio Ivan Damjanić, a kao završeni enolog, uzgoju vinove loze i podrumarstvu počeo je pristupati gotovo štreberski i osim svježe malvazije s kojom je otplaćivao dugove te vina u rinfuzi, počeo je, poput čarobnjaka stvarati kupaže.
Početak je bio težak. Damjanić je tada bio gotovo nepoznat, takozvani garage vinar, a rijetki su htjeli piti, a kamoli hvaliti vina od „onog malog Damjanića“. A onda je došla korona, prodaja je stala, a vino u podrumu je čekalo.
„Ondašnja berba malvazije je bila odlična, vino visoke kvalitete, pa sam odlučio kupiti bačvice, ugurao ih nekako u prostoriju stare vinarije i tako je nastala prva Justina, odležana malvazija nazvana po mojoj noni. Meni je bila odlična, ali malo sam bio skeptičan kako će je tržište prihvatiti. Međutim, Justina, koja je svjetlo dana čekala u hrastovim bačvicama bila je gotovo rasprodana, osvojila brojne nagrade, a 2025. godine je proglašena najboljom malvazijom na svijetu! Tržište je očito tražilo nove okuse, arome, vina drukčijeg karaktera“, kazao je Damjanić koji danas sa suprugom Željkom vodi najveću vinariju u Poreštini površine 1200 kvadrata sa tri etaže, podrumom i vlastitim laboratorijem te salom za druženje uz pucketanje vatre, izgrađenu na mjestu prvog vinograda uz pomoć EU fondova i naravno kredita koje i danas otplaćuje
„Justina je bila prihvaćena, ali konačno cijenjen i poznat na vinskoj karti Istre i Hrvatske postao sam zahvaljujući kupaži Clemente Blanc (malvazija istarska 60%, chardonnay 30%, pinot bijeli 10%). Ispočetka su svi bili skeptični, mene gledali kao čudaka i bez odobravanja klimali glavama, jer tko je vidio u Istri raditi kupaže i to još od bijelog vina!. A, potom se dogodio najveći vjetar u leđa: Clemente Blanc je dvije godine za redom osvojio zlato na Decanteru, što se nije dogodilo niti jednom hrvatskom vinu. Eh, tada su svi oni sumnjičavi odjednom počeli hvaliti Clemente Blanc“, kazao je Damjanić i nastavio:
„Kupaža govori sve o umješnosti vinara i enologa u podrumu. Kod crvenih se neke mane i mogu sakriti, ali kod bijelih je sve transparentno kao i vino – ravnoteža, punoća, mekoća, tanini, alkohol, svježina… U svom labosu, kojeg ponekad nazivam i drugim domom, kupaže slažem šest, sedam dana dok ne dobijem rezultat koji zadovoljava moje kriterije“, objašnjava Damjanić.
Iz Damjanić vinarije izlazi i kupaža Clemente red (merlot 60%, cabernet sauvignon 20%, teran 10% i borgonja 10%), koja predstavlja vrhunac vinarije i nositelj je srebrne Decanterove medalje. Nisu to jedine medalje. Vina Vinarije Damjanić osvojila su mnogobrojna domaća i međunarodna priznanja i nagrade, što je veliki vjetar u leđa. Međutim, Ivan razmišlja: „Da mi je dočekati dan kad ću raditi samo vina koja se meni sviđaju i ne mariti za tržište, zahtjeve kupaca i nosove znalaca“.
„Dajem maksimum od sebe. Ne želim biti prosječan, to mi nikada nije bila opcija. Kada bi svi radili samo svježu Malvaziju, život bi nam bio puno lakši, ali to ne smije biti rješenje. Trči, probaj, vidi, iskrcavaj bačvu, vraćaj vino natrag, vrti, peri, probaj, miješaj… to je moj način pravljenja vina“ sa žarom poručuje Ivan Damjanić koji, ako sve bude prema planovima, uskoro namjerava proširiti vinograde. Znači, bit će još za njega više izazova u podrumu, a za istinske ljubitelje njegovih vina, više odličnih kapljica u ponudi
Za vođene degustacije u vinariji iz Fuškulina kraj Poreča svakako se morate najaviti pa dogovoriti termin i objasniti želje. Jer, osim kušanja vina uz sitne zalogaje, možete dogovoriti i sljedove hrane uz uparivanje vina. Odlične tanjure će vam pripremiti chef Gianpaulo Sardot koji surađuje s Ivanom Damjanićem otkako je otvorena nova vinarija.
Svakako kušajte carpaccio od boškarina, domaće raviole punjene skutom i potrbušina od maiolino da latte – kako ga zove chef Sardot.
Ivan Damjanić je zaslužan da je iz zaborava spašena autohtona sorta duranija od koje radi monosortno vino, a u vinogradu njeguje najviše čokota u svijetu! Osim Duranije, svakako kušajte i pjenušac Virtu blanc, ljubitelji jantarnih vina ne smiju propustiti Fenice. Zapravo, čeka vas preko deset etiketa, a možda uspijete kušati i klasični pjenušac proizveden šampanjskom metodom druge fermentacije u boci. Zove se Bonvivan, ali još nije na tržištu…
Tekst Sunčana Barušić
Foto: Rene Karaman, Sunčana Barušić i arhiva Vinarije Damjanić
Video: Dražen Cvijetić/Vikendplaner.info
