Postoje mjesta kojima vrijeme nešto oduzme, ali im zauzvrat ostavi priču. Kurija Nespeš jedno je od njih.
Smještena među prigorskim brežuljcima, nedaleko od Svetog Ivana Zeline, barokna kurija iz 1794. godine danas ponovno živi. Nekada plemićko imanje, potom osnovna škola, a danas dom obiteljske vinarije Litterarii, postala je mjesto na kojem se prošlost ne skriva, nego pažljivo isprepliće sa sadašnjošću.
Za Gorana Hanžeka njezina obnova nije bila samo još jedan poslovni projekt. Nakon godina provedenih u velikim poslovnim sustavima i iskustva koje je stjecao i u Istri, povratak u Prigorje donio mu je priliku da iskustvo iz poslovnog svijeta pretvori u nešto osobnije – vlastitu vinsku priču. I da se, barem na neko vrijeme, uspori.
Od Badela do istarskog Meneghettija
Hanžekov odnos s vinom počeo je mnogo prije Litterariija. Kao ekonomist po struci, karijeru je započeo u poslovnom svijetu, a jedan od važnih trenutaka bio je dolazak na čelo Badela 1862, gdje je kao generalni direktor upoznao vinsku industriju iznutra – od proizvodnje i distribucije do vođenja velikog i složenog sustava.
No korporativni svijet nije bio njegova posljednja stanica. Poslovni ga je put odveo u Istru, gdje je bio suosnivač i dugogodišnji suvlasnik Stancije i vinarije Meneghetti. Ondje se razvijala ideja da vino može biti mnogo više od onoga što je u boci. Može biti dio prostora, gastronomije, arhitekture i načina života.
Meneghetti je s vremenom postao upravo takvo mjesto. Kada je 2017. godine prodao svoj udio u istarskom imanju, jedno je poglavlje bilo završeno. Nekoliko godina poslije otvorilo se novo – u Prigorju, među vinogradima koji su mu bili poznati još iz vremena Badela.
Ovoga puta Hanžek se nije vraćao kao menadžer velikog sustava. Vratio se kao vlasnik vinarije i čovjek koji je u staroj kuriji prepoznao potencijal za nešto sasvim osobno.
Kuća koja pamti školsku zvonjavu
Kada su Goran i njegova supruga Irena 2020. godine prvi put došli u Kuriju Nespeš, pred njima nije bio gotov vinski projekt. Bio je to zapušten prostor kojem je trebalo vratiti život.
Kurija je tijekom svoje povijesti mijenjala uloge. Izgrađena kao ladanjsko plemićko imanje sa podrumom i vinogradima, nakon Drugog svjetskog rata postala je osnovna škola. Generacije djece prolazile su njezinim hodnicima, sve dok školska zvona nisu utihnula, a zgrada ostala prepuštena vremenu.
Upravo je taj sloj povijesti Hanžekovima bio važan. Nisu željeli izbrisati ono što je bilo prije njih. Ideja je bila suprotna – sačuvati tragove prošlosti i dati im novi život. Tako su stari zidovi dobili novu funkciju, a prostor kojim su nekoć odzvanjali dječji glasovi danas ponovno okuplja ljude, ovaj put oko vina.
I samo ime vinarije govori o toj povezanosti s prošlošću. Litterarii se nadovezuje na latinsku riječ litterarius, povezanu sa školom i učenjem, te na riječ rarus, koja označava nešto rijetko i posebno.
U priču je uključena cijela obitelj. Goran i Irena vode razvoj vinarije, kći Matea sudjeluje u stvaranju njezina vizualnog identiteta, dok o vinima brine enolog Željko Andabaka, profesor sa Agronomskog fakulteta, i mladi enolog Tomislav Drempetić, a o vinogradima Ivica Sušec, koji je tu od kad su postojeći vinogradi posađeni, od 1989 godine.
Prigorski brežuljci u čaši
Vinogradi Litterariija prostiru se na južnim padinama Medvednice, na nadmorskoj visini između 190 i 220 metara. Položaj, mikroklima i stalna prozračnost daju ovom kraju karakter koji se najbolje upoznaje upravo kroz vino.
U vinogradima rastu sauvignon bijeli, chardonnay, rajnski rizling i traminac, ali posebno mjesto pripada zelenom silvancu – sorti koja je nekoć bila mnogo prisutnija u ovom dijelu Hrvatske.
Danas je upravo ona jedan od prepoznatljivijih potpisa Litterariija. U vremenu kada se vinska scena često okreće međunarodno poznatim sortama, povratak zelenom silvancu ima dodatnu vrijednost. On govori nešto o kraju iz kojeg vino dolazi i podsjeća da se vinska tradicija ne mora uvijek tražiti negdje drugdje.
Uz njega, chardonnay iz linije Emeritus donosi nešto puniji i ozbiljniji izraz, dok sauvignon, rajnski rizling i crni pinot pokazuju različita lica prigorskog terroira. Vinsku priču posljednjih godina nadopunjuju i pjenušci proizvedeni tradicionalnom metodom vrenja u boci.
Kada vino postane doživljaj mjesta
Možda je upravo to ono što Kuriju Nespeš čini zanimljivom. Ovdje se vino ne kuša odvojeno od prostora u kojem nastaje. Ono je dio krajolika, arhitekture i priče mjesta.
Do kurije se dolazi kroz prigorske brežuljke i vinograde, a stari barokni zidovi podsjećaju na slojeve vremena koji su ostali sačuvani u ovom prostoru.
Zagreb je udaljen manje od sat vremena vožnje, pa je Nespeš dovoljno blizu za spontani izlet, ali dovoljno udaljen da promijeni ritam dana. Umjesto gradske vreve, ovdje se vrijeme mjeri šetnjom kroz vinograd, razgovorom uz čašu vina ili pogledom na krajolik koji okružuje kuriju.
U tome je možda i najzanimljiviji dio priče o Litterariiju. Vinarija nije nastala samo iz želje da se proizvodi vino, nego i iz ideje da se jednom zapostavljenom prostoru vrati život, bez brisanja svega što je kroz desetljeća postao.
Kurija Nespeš tako danas ima novu ulogu, ali ne i novu prošlost. Ona ostaje mjesto koje pamti različite generacije i različite živote, dok se nova priča polako ispisuje među prigorskim vinogradima.
A možda je upravo u tome njezina najveća vrijednost – u spoju onoga što je bilo i onoga što tek dolazi, čašu po čašu.
