Kad ste u Vidu, nedaleko Metkovića potražite Etno Kuću Ilić. Do nje vodi markacija puta, ali i ruke žitelja koje pokazuju smjer kojim se trebate kretati. Svi poznaju legendarnog Juru koji je uz svoju obiteljsku kuću smjestio mali muzej pričajući koji priča priču o načinu života u ovom kraju.
Jure Ilić svoju je zbirku počeo graditi iz ljubavi prema preslicama. Danas ih ima oko četiri stotine, a upravo je taj predmet postao polazište za upoznavanje mnogo šire priče o životu na hrvatskom prostoru. S vremenom su u zbirku stigli predmeti iz različitih krajeva Hrvatske, od kojih svaki otkriva ponešto o ljudima koji su ga izrađivali i upotrebljavali. Prva preslica koju je Jure Ilić sačuvao bila je obiteljska. Potječe iz 1745. godine, a u njegovu je obitelj stigla 1861. godine. Upravo je ta preslica, prema njegovim riječima, najstarija u Hrvatskoj. Njezina priča označila je početak kolekcionarske strasti koja je s vremenom prerasla u veliku etnografsku zbirku.
„Preslica je nekada bila mnogo više od predmeta koji je služio za predenje. Pratila je ženu u svakodnevnom radu, a imala je i posebno mjesto u običajima. U prošlosti se djevojke nisu udavale bez preslice koja je osim uporabni, bila i predmet koji je govorio o obitelji iz koje dolazi“, uvodi u priču o zbirci Ilić dodajući kako ga je upravo ta povezanost predmeta i ljudi privukla. Kada je počeo skupljati preslice, počeo je prikupljati i druge stare stvari. Svaki novi predmet otvarao je pitanje kako se nekada živjelo i čemu je služio. Tako je zbirka postupno rasla, a s njom i potreba da se sačuva što više tragova svakodnevice koja je s vremenom nestajala iz suvremenih kućanstava.
Zbirka Jure Ilića smještena je u dvokatnicu u kojoj su eksponati izloženi na poseban način. Za razliku od nekih drugih etno kuća koje smo posjetili, u ovoj nema mirisa plijesni, prenatrpanosti interijera. Kako nam kaže ljubazni domaćin u prostoru je izloženo 80% njegove zbirke jer želi posjetiteljima stvoriti ugodu prilikom razgledavanja. Predmeti koji su grupirani pričaju priču s područja cijele Hrvatske. U njima se prepoznaju različiti ukusi, dostupni materijali, lokalne vještine i odnos ljudi prema stvarima koje su ih okruživale. Ilić pritom posebno ističe razlike među regijama. U Podravini su voljeli ukrašavati predmete, dok su se u središnjoj Hrvatskoj izrađivali drveni predmeti čija je ljepota bila razlog za ponos. Ljudi su se, kaže, znali natjecati čiji će predmet biti ljepši. Među izloženim predmetima nalaze se i sjeckalice za duhan, alati za runjenje kukuruza, mlin za kukuruz te vodiri koje su kosci nosili oko pasa. U vodirima se držala voda, a uz njih se nosilo i brusno kamenje za oštrenje kose.
Posebno zanimljiv dio Etno kuće Ilić čini prostor uređen tako da dočara nekadašnju seosku kuhinju. Ovdje su drvene zdjele, lopari za kruh, posude i drugi predmeti koji su se svakodnevno upotrebljavali u kućanstvu. Tu je i ognjište, sačuvano tako da posjetitelji mogu vidjeti kako je nekada izgledao taj dio kuće. Stara krušna peć nalazila se nešto više, s druge strane. Budući da je s vremenom propala, Ilić je sačuvao i sanirao dio koji svjedoči o njezinu nekadašnjem postojanju, dok je dotrajali donji dio morao obnoviti. Takvi zahvati pokazuju koliko je truda potrebno da se stari prostor predstavi posjetiteljima, a da se pritom ne izgubi veza s njegovom izvornom namjenom.
Ljubav prema starim predmetima u Etno kući Ilić ne završava njihovim pronalaskom. Mnogi predmeti zahtijevaju čišćenje, popravke i pažljiv pristup kako bi se mogli sačuvati i izložiti. Ilić navodi primjer dijela zbirke koju je prikupio pokojni profesor Jurić iz Metkovića. Nakon njegove smrti, obitelj je dio predmeta ustupila Iliću, a među njima je bilo mnogo drvenih predmeta koji su prethodno bili obojeni smeđom bojom. Uklanjanje tog premaza zahtijevalo je mnogo vremena i rada kako bi se ponovno mogao vidjeti njihov izvorni izgled. Na prvom katu Etno kuće nalazi se replika seoske i gradske spavaonice o čijim krevetima domaćin priča priču.
„Stari krevet nije samo drveni okvir. On pripada nekadašnjoj spavaćoj sobi, obitelji i načinu stanovanja. Njegovim očuvanjem ostaje sačuvan i dio priče o tome kako su izgledali prostori u kojima se živjelo. Svi kreveti koji se nalaze u ovom interijeru bili su odbačeni i ja sam ih zaista spasio“, kaže nam domaćin otkrivajući kako je neke komade restaurirao u vlastitoj kuhinji, kad su ostali članovi obitelji otišli na počinak.
U gornjem dijelu Etno kuće Ilić uređene su dvije sobe koje omogućuju usporedbu života na selu i u gradu. Jedna dočarava seoski interijer, a druga gradski. Razlika nije samo u namještaju, nego i u načinu na koji je prostor bio organiziran te u predmetima koji su se u njemu nalazili. Takva usporedba posebno je zanimljiva jer pokazuje da povijest stanovanja nije bila jednaka za sve. Dostupnost materijala, zanimanje, imovinske prilike i navike obitelji utjecali su na izgled doma. Ono što je u jednoj sredini bilo uobičajeno, u drugoj je moglo predstavljati luksuz ili biti potpuno nepotrebno.
Zbirka Jure Ilića rasla je postupno, predmet po predmet. Njezina posebnost nije samo u broju izloženih stvari, nego u činjenici da iza njih stoji dugogodišnji osobni interes. Od prve obiteljske preslice iz 1745. godine do alata, kuhinjskog pribora i starog namještaja, svaki novi predmet proširio je priču o svakodnevici nekadašnjih generacija. Razgledati je možete svakog dana, uz prethodnu najavu uz ulaznicu od pet eura.
Foto: Nikola Zoko
